Piše: Saud Grabčanović
Epilog bitke kod Doboja u istorijskim radovima
”Nešto kasnije herceg Hrvoje se opet našao u sukobu sa ugarskim kraljem i velikašima, pa ih je avgusta 1415. godine u boju kod Doboja pobijedio, uz pomoć turskih četa. Prema nekim podacima, bosanski velikaši su već tada plaćali danak Turcima, koji su iz Bosne počeli da upadaju u predjele Hrvatske i Slavonije. Herceg Hrvoje je ubrzo poslije te bitke umro, aprila 1416. godine. Imanja u Bosni naslijedio je njegov sin Balša Hercegović, dok mu se žena Jelena preudala za bosanskog kralja stjepana Ostoju.” (B. J. Bokan, n. d., str. 47)
”Posljedice bitke u Usori očituju se dakako tek kasnije. To je bio potpuni poraz gospode iz južnih krajeva, koji je zaustavio naseljenja ugarsko-slavonska a ujedno i ekspanziju. Hrvoja, kao slijepi Samson, potresao je stupovima Bosne propada kod toga i on i zemlja. Uistinu postaje gospodarem Turčin, a za posebnu bosansku državu započeo je početak konca. Hrvoja nije ni jedne čitave godine proživio te svoje „pobjede“ (+ 1416. u mjesecu aprilu).” (L. Thalloczy,”Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450-1527., str. 28-32)
Klaić se pozvao na ugarsko-poljske izvore, a nakon njega identično je uradio i F. Šišić. U historiografiji je u potpunosti zaživio navedeni opis bitke, koji je prihvaćen još i danas:
”Među brojnim znanim i neznanim bosanskim vitezovima bilo je onih čije su slave i podvizi poznati cijeloj Evropi, bilo sa viteških turnira ili krvavih bojeva. U sjećanju pokoljenja ostala je uspomena na znamenitog junaka Hrvoja Vukčića, koji je nosio titulu velikog vojvode bosanskog, to jest bosanskog generala. Ljetopisci ga opisuju kao pravu grdosiju-visokog i krupnog stasa, s vratom kao u bika. Spominje se slučaj kada mu se jedne prilike, dok je boravio na ugarskom dvoru u Budimu, narugao jedan hrvatski velikaš, i to tako što je prolazeći mimo njega zarikao oponašajući vola. A to zato što je ovaj bio neuobičajeno plećat, kratkog i debelog vrata, i još je imao krupan i hrapav glas. Kako je bio u tuđoj kući, bosanski vojvoda se nije htio na licu mjesta s njim obračunati nego je to ostavio za drugu priliku.
Puno godina kasnije, kada je neprijateljska vojska jedne prilike napala Bosnu, i kada je po običaju doživjela poraz, među zarobljenicima je bio i onaj hrvatski velikaš (Pavao Čupor) koji se svojevremeno onako grubo narugao bosanskom vojvodi. Kada ga je ovaj prepoznao, podsjeti ga na to, a onda ga strpa u volujsku kožu, zašije, i baci u rijeku govoreći, kada voli oponašati vola neka i završi kao vo.” (E. Imamović,”Historija bosanske vojske”, str. 31)
Za razliku od navedenih autora, L. Thalloczy tvrdi da priča o smrti slavonskog bana Pavla Čupora nije istinita. On je ipak umro u zarobljeništvu:”Osobito daje mučiti Pavla Čupora, koji je prema poznatoj anekdoti usporedio glas hercegov s rikom vola, kad je herceg boravio u Budimu. Dao ga je ušiti u volovsku kožu i uz navodno citiranje njegovih riječi dao ga ubiti. Ta je pripovijest viteška priča, koja karakterizira Hrvoju, ali nije istinita, jer je Čupor umro u sužanjstvu.”(L. Thalloczy,”Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450-1527., str. 32)
Thalloczy svoju tvrdnju temelji na podacima iz povelje koju je izdao kralj Sigismund u Budimu 12. VIII 1426. godine. Kralj Sigismund govori u korist Stjepana Čupora i sinova pokojnog bana Pavla Čupora: Akoša, Dimitra i Đure. Iz sadržaja povelje se vidi da je Pavle Čupor, koji je već u mletačkoj vojni 1411-12. godine bio ranjen, pao u bosansko zarobljeništvo- Hrvoje se ne spominje- i u ropstvu je umro. Radi toga L. Thalloczy drži pripovijedanje Thuroczyjevo anegdotom, jer bi ova povelja zacijelo spomenula, da je ban Pavle Čupor ubijen. Tekst povelje govori samo o završetku života u zarobljeništvu:
(L. Thalloczy,”Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450-1527., str. 257)
”Toliko je bilo prijateljstvo izmegju Isak-beja i Hrvoje, da je ovaj pod svoju zapovijed naročito dobio muslimanskih četa. Tursko-bosanske čete bile su bez sumnje jače od ugarskih… Hrvoje je pobijedio, ali je skupo platio svoju pobjedu… Isaj-bej osvoji fočanski, čajnički, plevaljski i nevesinjski kraj, zauze sarajevsko područje, te na savijet Hrvojin, koji je sultanu vrlo ugodio, bude imenovan sandžak-begom. I tako je turska vlast malo po malo uhvatila korijena, bosanski kraljevi samo još vegetiraju, a ugarska se vojena snaga povlači u defanzivu. Hrvoja nije za dugo preživio to svoje slavlje. U aprilu god. 1416. umrije on s nasladom u srcu, što se je osvetio svojim dušmanima. Njegova je osoba markantna pojava u bosanskoj povijesti.”(L.Thalloczy,”Vojvoda Hrvoje i njegov grb”,GZM 1892., 2, str.178-179)
(nastaviće se)