Piše: Saud Grabčanović
Korumpiranost osmanskih zapovjednika i zanemarivanje vojske
U svom djelu Ibrahim Alajbegović Pečevija upozorava na nesposobnost i neodgovornost ljudi koji služe kod najviših osmanskih zvaničnika. To se odrazilo i prilikom suočavanja sa neprijateljem. Budući da je autor imao priliku služiti begovima poput Ferhat-paše Sokolovića i Lala Mehmed-paše Sokolovića koji su bili veliki ratnici odgojeni u klasičnim osmanskim ustanovama, mogao je lakše primijetiti sve slabosti njihovih nasljednika. Pečevija za mnoge nemile događaje krivi velikog vezira Sinan-pašu. Kada je 1593. godine po treći put Sinan-paša došao na čelo Porte, svog sina je proglasio rumelijskim beglerbegom, a bratića bosanskim namjesnikom. Ne usteže se napisati da je Sinan-paša potrošio nekoliko kesa zlata da bi nakon što je smijenjen ponovo zauzeo položaj Velikog vezira. Prenosi i vijest koja se proširila Carigradom da je Sinan-paša potkupio i šejh-ul-islama Bostan- zadea dajući mu 30.000 dukata za fetvu kojom je odobrio ubistvo Ferhat-paše.Već krajem 16.vijeka imamo šejh-ul-islama Bostan-zadea koji je optužen za mito, po čemu će biti poznat i omražen i šejh-ul-islam Fejzulah-efendija s kraja 17.vijeka. Pečevija među brojnim propustima Velikog vezira Sinan-paše, izdvaja kao njegovu najveću grešku nemar u održavanju discipline oružanih snaga. To je i treći temelj Kjafijinih „Temelja mudrosti o uređenju svijeta“.Treba istaći da Pečevija i Kjafija pišu o istom periodu i to kao direktni učesnici bitaka na ugarskom frontu. Tek nakon opširnog razlaganja o Sinan-paši možemo pojmiti beskrupuloznost ove ličnosti i njegovu odluku da ne pošalje pomoć i prepusti porazu osmansku vojsku na čijem je čelu stajao Hasan-paša Predojević u bici kod Siska 1593. godine. Autor kao razlog ovakvog postupka Velikog vezira navodi i njegovu mržnju prema Hasan-paši Predojeviću . Na osnovu Pečevijine „Istorije“ nameće se zaključak da Sinan-paša nije poslao pomoć Hasan-paši jer je htio po svaku cijenu otvoriti ugarski front, želeći steći ugled, domoći se plijena i postići uspjehe poput Ferhat-paše na perzijskom frontu (Pečevija 2000: II. 111-113). Pečevija, analizirajući uspješni bojni pohod Hasan-pašin na Bihać u proljeće 1592. godine , kaže da je paša sabrao golemo mnoštvo (bir azim dernek Itdi). On potanko pripovjeda kako je iduće godine Hasan-paša pozvao spahije, zaime, emire u službi i na raspoloženju (ma’zfil), zatim posade krajiških gradova (to jest nefere i age) i svekoliku sebi podložnu vlašku raju u pohod na Sisak. Opisujući Sisački boj, koji se desio 1593. godine, Pečevija najprije ističe da je Hasan-paša na pohod išao samo s bosanskom vojskom (jälynyz Bosna askerile). Malo dalje kaže da je Hasan –paša počinio osnovnu pogrešku: potcijenio je snage neprijateljske i zbog toga je zaključio da ga one neće napasti (iizerine gelmemelerine džezm itdi). Prikazujući gubitke turske vojske u bitci kod Siska 22. juna 1593. godine on kaže: »do osam hiljada ljudi utopiše se i postaše šehiti. Utopiše se Hasan-paša, Rustem-pašine kćeri, sin Mehmed-beg i još tri sandžak-bega«. Poraz i pogibija Hasan-paše Predojevića, velikog broja uglednih ličnosti Osmanskog carstva i brojnih bosanskih spahija poslužili su Sinan-paši kao povod za novi rat protiv Habsburške monarhije. Pečevija nam dalje prenosi da je jedan od uzroka sukoba ove dvojice velikodostojnika postojao od ranije. Razlog tog sukoba je bio u tome što Hasan-paša nije htio Sinan-paši prodati svoju kuću što mu Sinan-paša nikad nije oprostio. Sinan-paša je bio ljut na Hasan-pašu jer mu je prvo ispraznio i ustupio kuću u Istanbulu, pa ju je zatražio nazad kad je Sinan-paša bio smijenjen. (Hammmer 1979: II. 119). Pečevija za ovakve odnose u Osmanskom carstvu krivi i samog sultana Mehmeda III, jer nije bio upućen u spletke, lukavstva i intrige vezira koji je činio nepravedne stvari zbog vlastite oholosti (Pečevija 2000: 144). Iako su brojni uzroci krize, upravo na osnovu Pečevijinih informacija možemo primijetiti da su korumpirani, osvetoljubivi veziri i neupućeni sultani najviše doprinijeli urušavanju Osmanskog carstva. Pečevijini opisi mnogih bitaka sa ugarskog ratišta za vrijeme Dugog rata svjedoče o krizi koja je vladala u osmanskoj vojsci, te o nesposobnosti turskih zapovjednika, prije svega serdara Mehmed-paše, sina velikog vezira Sinan-paše, koji je pobjegao ne osvrćući se i nije popustio dizgine konja dok nije stigao u Budim (Pečevija 2000: 150). Kasnije je bio osuđen na smrt, ali sultan Mehmed III mu se smilovao. Kao primjer nediscipline i rasula u osmanskoj vojsci može poslužiti i Pečevijin opis zauzimanja tvrđave Janik godine 1006 (1597/98) od strane protivnika. Na tvrđavskim zidovima se nije stražarilo, jer se u vojsci nije mogao naći trezvenjak, a ni čuvari kapije nisu spavali na svojim mjestima. Oslanjali su se na to da je tvrđava čvrsta. „Oko hiljadu do dvije hiljade ljudi se pisalo u džebedžije, a toliko i u kuloglije, a ostali su u Janiku. Mnogi od ovih su se oženili u Pečuhu i Stolnom Biogradu i nisu ni otišli u tvrđavu Janik. Tako se tvrđava Janik ispraznila. Oko dvjesto-tristo ljudi se opet pod izgovorom da ide donijeti hranu, podugo zadržalo i dosađivali su sirotinji tog kraja. Tako je u tvrđavi bilo opšte rasulo, vodeći ljudi su otišli, ne razmišljajući o mogućim posljedicama.”(Pečevija 2000: II. 178). Kao glavni razlog pada ove tvrđave Pečevija navodi nemarnost zapovjednika zbog koje nije bilo ni pokretnog mosta na tvrđavi . Kada je Janik pao u ruke Ugara, zarobljeni aga janjičara je u pijanom stanju doveden pred ugarskog zapovjednika (Pečevija 2000: 179).
Pobune dželalija, abaza i janjičara u Carstvu
U 17.vijeku Osmanlije su se suočile sa pobunom Dželali Deli Hasana. Osmanska vlast je toliko oslabila da je morala podilaziti ne samo vođi odmetnika, koji je nešto kasnije postao namjesnik Bosanskog ejaleta, nego i njegovim pomagačima koji su imenovani na položaje sandžakbegova. Autor ističe da se niko nije smio suprotstaviti Dželali Deli Hasanu i njegovim sljedbenicima, među kojima je bio i veliki broj janičara. U boju iz 1603. godine, u kojem je poginuo poznati Derviš-paša Bajezidagić, stradao je i veliki broj pobunjenika. „Neki ljudi su tvrdili da je ova bitka odlučena od strane Uzvišenog Allaha da bi se pobijedili i s lica zemlje očistili dželalijski odmetnici. Utvrđeno je da je na kraju poginulo šest-sedam hiljada dželalija. Da ovi nisu stradali od neprijateljskog oružja, muslimani u Bosni i Temišvaru bi mnogo muke imali dok bi ih likvidirali i izginulo bi mnogo muslimana.” (Pečevija 2000: II. 234). Pečevija opisuje i događaje koje je, prema njegovim riječima, bilo lakše prešutjeti nego ispričati. Naš autor je bio u Istanbulu u vrijeme pobune janičara i spahija koja je završila ubistvom sultana Osmana II i ponovnim postavljanjem na vlast maloumnog sultana Mustafe, 1622. godine. On ne propušta napisati da je za vrijeme kratkotrajne vladavine sultana Mustafe bilo mnogo afera, smutnji i smjena ličnosti na visokim položajima. Pečevija bilježi da je tadašnji Veliki vezir Davud-paša nastojao ugoditi svakome i dijelio je položaje, smjenjujući čak i mutevelije vakufa i nazire, samo da bi se zadržao na vlasti. Nakon Davud-paše, Veliki vezir bio je Husejin-paša (Merre), Albanac koji je mir i vlast kupovao dajući novac iz državne kase. On je u dva navrata bio Veliki vezir. Prvi put u periodu od 14. juna do 5. jula 1622. Godine, kada je smijenjen. Drugi put je imanovan na dužnost Velikog vezira u februaru 1623. godine. Umro 1623/1624. Njegov nasljednik Lefkeli Mustafa-paša je bio poznat po primanju mita za dodjelu položaja. Naposljetku je, u septembru 1623. godine, donesen zaključak o smjeni psihički labilnog sultana Mustafe. Problem je bio što je državna riznica bila potpuno prazna, a bilo je potrebno osigurati novac za bakšiš prilikom stupanja na vlast novog sultana. Sastale su se vođe organizacije plaćeničke vojske i zaključili da se ne traži bakšiš za ustoličenje, samo nek u Carstvu nastupi mir i ojača autoritet vlasti na svim nivoima (Pečevija 2000: II. 329). Pečevija piše i o jednom velikom pobunjeniku protiv osmanske vlasti, Abazi Mehmed-paši. „Serdar je dao Abazi upravu u ejaletu Bosni. I ekselencija padišah je to smatrao dobrim rješenjem.Kasnije je razriješen s dužnosti bosanskog valije. Dolazio je u padišahovu blizinu, znao se uvući u medžlis i umiješati u neke poslove. ali, najzad je uhapšen u hasbašči i poslije pogubljen. Dobio je zasluženu kaznu za pobunu koju je podigao i krv koju je prolio.” (Pečevija 2000: II. 348). Čerkez Mehmed-paša 1624. godine imenovan je na mjesto Velikog vezira s ciljem da razbije pobunu Abaze. Opisujući ovog Velikog vezira, autor je istakao: „Čerkez Mehmed-paša je bio istinski vjernik i jedan ozbiljan serdar koji nije uzimao mito, toliko da nije poznato da je do danas neko sličan došao na taj položaj. U toku trajanja njegove uprave nije ništa nekome oduzeto da bi drugom bilo dato i nije pogubio nijednog siromaha. Sasvim sigurno ni od koga nije uzeo ni zrna mita. Ni veliki šejhovi nisu toliko izbjegavali stranputicu kao on.“ Iz ovog lijepog opisa Čerkez Mahmud-paše možemo shvatiti da je većina osmanskih službenika i vjerskih prvaka Pečevijinog vremena bila korumpirana, i da su nepodmitljive ličnosti kao navedeni paša bile prava rijetkost.
Zaključak
O teškom stanju u svim sferama života u Osmanskom carstvu iz prve polovine 17.vijeka na najbolji način nam svjedoče autorove riječi:„Da smo u našoj knjizi htjeli pisati o nesretnim stvarima, ne bi bilo kraja onome što bi se dogodilo.” (Pečevija 2000: 249). Ibrahim Alajbegović Pečevija je u svojoj „Istoriji“ kao glavne uzroke krize naveo nemaran odnos prema raji i zemljama koje su bile u vazalnom odnosu prema Osmanskom carstvu, nesposobnost zapovjednika, nedisciplinu u vojsci, uzimanje mita, čija posljedica je bilo slabljenje timarskog sistema.U „Istoriji“ Pečevija piše i o opadanju moći beglerbegova, oholosti i intrigama vodećih ljudi u Carstvu te finansijskim problemima. Zahvaljujući činjenici da je od ranog djetinstva imao priliku boraviti sa osmanskim velikodostojnicima i biti sudionikom brojnih događaja, živjeti na granici i poznavati mađarski jezik, te da je zbog vlastite zainteresiranosti za istoriju i okolnosti često putovao po Carstvu i družio se sa ljudima različitih staleža i zanimanja, Pečevija je ostavio jedno vrijedno i zanimljivo svjedočanstvo o vremenu u kojem je živio. Uz Hasana Kjafiju Pruščaka, ubraja se među prve ličnosti koje su otvoreno pisale o krizi klasičnih osmanskih ustanova. Kjafija je kao naučnik naglasio i teorijsku podlogu za nastanak krize Osmanskog carstva, a Pečevija je dao više primjera iz svakodnevnog života, u čemu se Kjafijini „Temelji mudrostio uređenju svijeta“ i Pečevijina „Istorija“ odlično nadopunjuju. Ibrahim Alajbegović Pečevija je svojim detaljnim opisima istorijskih događaja nastojao prikazati stanje u Osmanskom carstvu svoga doba, ne oklijevajući da uputi kritiku ličnostima koje su predstavljale najviše nivoe izvršne, sudske i zakonodavne vlasti u Osmanskom carstvu, pa i samim osmanskim sultanima.