Kuća zalazećeg sunca

137

(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

« Imali smo jednom psa, voljeli smo ga, ali ga nismo više mogli držati, pa smo ga dali čovjeku u Srebrenicu. Poslije dva-tri mjeseca, na naše veliko iznenađenje, pas se vratio. Čak iz Srebrenice! Ko zna kako je našao put, tek, zatekli smo ga kako leži na stepenicama. Svima nam je redom lizao ruke, kao da nas moli da ostane. Nismo imali srca da ga opet damo, i ostao je.

Vidiš, i pas zna gdje mu je kuća, i žudi za njom, a kako neće čovjek.»

U očima Fikreta Arifovića u tom tenutku su zablistale suze. Na toplom suncu Las Vegasa izgledale su kao dva bisera koja sporo klize niz obraze.

«Znaš, u ono vrijeme san svakog čovjeka je bio da ima svoju sopstvenu kuću. Pa smo se snalazili, uzimali kredite, radili i što smo znali i što nismo, pomagali smo jedni drugima, pa kad se krov zacrveni nad glavom, tebi srce veće od Njujorka. To je bila sreća kakva se danas ne može ni zamisliti. Danas mi se čini da je u našoj kući, u ono vrijeme, svakoga dana izlazilo sunce koje nas je grijalo. Ovdje, sunce nam svakoga dana zalazi, a nikako da se rodi novi, ljepši dan.

Kad smo uspjeli pobjeći iz onog pakla, svi smo mi gradili nekakvo svoje gnijezdo. Ovdje, u ovom lijepom i slavnom američkom gradu, naše kćerke su uzele ovu kuću na kredit, dogradili smo koješta, opremili je, uredili kako smo najbolje znali, ali nije to onakva kuća, kao nekad,  nije to dom. To ti je kao privremeni boravak. Pa sjedimo tu, a srce nam tamo, u zavičaju. Što reče neko : ovdje nismo, a tamo nas nema.»

Sa starim Bijeljincem Fikretom Arifovićem sjedim u njegovom novom domu u Las Vegasu, gradu kocke, zabave i svakojakog luksuza. Kuća velika, ima u njoj svega i svačega, a tek avlija!  Neobično lijep bazen, sa stijenama, vodopadom i svjetlima na dnu, okolo palme, trava, voćke, zelenilo, sve kao s razglednice. I u sred blistavog grada, u avliji koja liči na snove o obećanoj zemlji, Fikret priča o  Bijeljini, o svojoj kući u Njegoševoj ulici, priča i plače.

« Sve ću ja to ostaviti i vratiti se, znam da neću moći još dugo izdržati. Sve je ovo lijepo, ali duša mi je prazna, nema ljudi, nema razgovora, sjedim ovdje i gledam u travu. Dokle tako?»

Fikret je radio u bijeljinskoj fabrici «Mladost» od davne 1959. godine. Gradio je fabriku, znao je u dušu svakog radnika, to je bio njegov život. A onda je i na njegov život pala tamna noć.

«Kad je zapucalo 1. aprila 1992. godine, nismo imali pojma šta se dešava. Ujutro sam pošao na posao, kao i obično, ali me vratiše s ulice. Onda smo sjedili u zaključanoj kući, izvirivali preko tarabe, ali se iz sokaka ništa nije moglo vidjeti. I tako do nedelje. U ponedeljak, kad su rekli da se sve smirilo, odem u fabriku. Kad tamo – na vratima spisak onih koji ne smiju više ući. Zašto, ko je to odredio, kako otkaze mogu dobiti dugogodišnji radnici, bez ikakve procedure, bez razloga, bez mogućnosti žalbe? Niko se na to nije obazirao. Srećom za mene, moje ime nije bilo na spisku. Ja sam  tada bio šef društvene ishrane, jer stari posao više nisam mogao raditi zbog bolesti. Odmah me smijene i pošalju u Janju, tamo smo imali pogon. Tada vidim : Janja opkoljena tenkovima koji su bili raspoređeni i cijelim putem od Janje do Bijeljine. Ja pretrnem. Šta li je ovo, moj Bože?  Ubrzo smo svi shvatili o čemu se radi.

Ne prođe mnogo, stigoše pozivi da se, s vojnom opremom, javimo u Novo Selo. Tamo svi dobijemo papir na kojem piše : « Pristajem da učestvujem u jedinicama Vojske RS do konačnog istrebljenja neprijatelja.» Trebalo je da zaokružimo da ili ne. A ko je neprijatelj koga treba istrijebiti? Bošnjaci, naravno. Pa, zar treba da se borimo za istrebljenje sopstvenog naroda? Mi svi do jednog zaokružimo ono ne. Sutradan su počela hapšenja u fabrici.

Na moju sreću, ja sam još od prije bio oslobođen vojne rezerve, zbog bolesti, pa odem u Vojni odsjek i na jedvite jade ubijedim tamo ljude da zbilja ne mogu u vojsku. Ostali su svi odvedeni u logor u Batkoviću. Ali, pošto ne mogu u vojsku, kažu mi, mogu raditi nešto drugo. I odrede me da čistim ulice.

Bio je to izum bolesnih umova. Htjeli su da nas ponize do kraja, da nam pokažu ko smo, da pokažu drugima da Bošnjaci mogu biti samo robovi u njihovoj  Velikoj Srbiji. Zamislite nas tridesetak starih Bijeljinaca, uglednih ljudi, metemo prašinu da seljaci ne uprljaju čizme i opanke. Zamislite jednog Nedžada Isabegovića, profesora violine, uglednog čovjeka, iz poznate begovske porodice, rođenog gospodina, kako čisti trotoar ispred Muzičke škole, u kojoj je doskora bio direktor. Nedžad je došao na posao kao i obično : sređen, uredan, s kravatom. Nije prošlo mnogo, pozvao ga je Boro Stević, njegov stari poznanik iz škole, a tada uticajni SDS-ovac, i rekao mu kako on svojom kravatom provocira Srbe.  Nedžad mu je odgovorio : «Boro, ti me poznaješ od djetinjstva. Reci, da li sam ja ikad došao na posao bez kravate?» Ništa nije pomoglo. Srbi nisu mogli gledati Bošnjaka s kravatom, čak i kad mete ulicu. Istina, mnogi su se zgrozili, ali niko nije smio da reaguje. A mi smo gutali to poniženje, i ćutali. Šta smo mogli drugo? Odvedu nas u Komandu, da jedemo, a ja ne mogu ni zalogaj da progutam. U grlu mi se steglo, ni govoriti ne mogu.

Trajalo je to mjesecima. A onda je zafalilo majstora u «Mladosti», pa su mi dali radnu obavezu. Išao sam na posao, radio, kao i prije, samo platu nisam dobijao, niti sam imao penzijsko osiguranje. Kao da sam radio u vjetar, i ja i drugi Bošnjaci. Bili smo, dakle, robovi, koje je mogao koristiti kako je ko htio. Jedni su radili besplatno u fabrikama, drugi kopali na njivama, treći išli na liniju, na kopanje rovova, četvrti u vojsku. I svi su prošli isto. Srpskoj vlasti, na kraju, nisu trebali nikakvi Bošnjaci, čak ni oni najlojalniji, oni koji su potpisali da  će se boriti do istrebljenja svog sopstvenog naroda. Čak ni oni koji su pozivali Bošnjake da se priključe srpskoj vojsci ili su bili oficiri u toj vojsci, čak ni oni. Koliko puta se desilo isto : dođe Bošnjak sa linije, u uniformi srpske vojske, a porodice nema kod kuće. Pokupili je i protjerali. Kad počne da se raspituje šta se to desilo, dokopaju i njega, pa na Majevicu. I najviši oficiri-Bošnjaci prošli su isto tako. Džaba su ukaljali svoje ime.

A u fabriku su počeli da dovode logoraše iz Manjače, Keraterma, Omarske… Radili su sa mnom, s nama je bila i straža. Među tim logorašima je bilo čak i djece od 14 godina. Poslije njih došli su logoraši iz Bosanskog Šamca, oni su ostali najduže.

Otkaze su, inače, dobili svi, većina odmah, a ostali kasnije. Moja žena Mirsada istjerana je iz «Kurjaka» jer ja nisam bio sposoban za vojsku. Njena sestra Munevera dobila je otkaz uz obrazloženje da se njen otac nije javio na mobilizaciju. A njen otac, Osmanaga Dervišević, umro je 1982. godine, deset godina prije ovog belaja! Kasnije su zlikovci upali u njihovu kuću, i pretukli na smrt  Muneveru i njenu majku, a moj šura Mirsad bio je tako izudaran da je jedva ostao živ. I nikoga za to nije bilo briga, ni policiju, ni sud, ni vlast.

A kako nam je bilo kod kuće, da ti ne pričam. Svake noći kupe ljude, strah vlada gradom, čuje se : ubili onoga, nestao onaj, ne zna se šta je s onim. I nas su kupili, pa vraćali… Nama su pomogli dobri ljudi Milica i Radomir Njeguš, upoznali smo se u ratu, ali smo se na njih uvijek mogli osloniti, kao da su naši najrođeniji.

Ne znam ni sam kako smo uspjeli preturiti sve te godine preko glave. Koštale su nas života, izgubili smo živce, osjećamo se danas kao potpuno upropašteni ljudi. Nije ni čudo što nas ništa više ne može obradovati. Izašli smo iz Bijeljine 13. maja 1995. godine. Platitli smo i opet jedva prošli. U Mađarskoj smo bili u izbjeglištvu punih 18 mjeseci, bez ičega, ne volim ni da se sjetim toga. Najzad su nas kćerke nagovorile da idemo za Ameriku. Vjeruj mi, kad smo ovdje došli, htjeli smo da se ubijemo. Nikoga ne znamo, nemamo kud, ne znamo šta će s nama biti. Jedva smo se navikli. Sad nam nije loše, ja  i Mirsada smo u penziji, ali da nije kćerki, ne bismo mogli živjeti.

A Bijeljinu i našu kuću sanjamo svakog dana. I pitamo se : hoće li makar djelić našeg sna postati jednom stvarnost, ili su naš život definitivno razorili i pocijepali na dva dijela,  i ta se dva dijela   više nikad neće  sastaviti.»