Piše: Saud Grabčanović
Uvod
U Berlinu je od 13. juna do 13. jula 1878. godine, pod pokroviteljstvom carevine Njemačke i pod predsjedavanjem njenog prvog bundes kancelara Ota von Bizmarka, održan kongres velikih sila. Odluke tog kongresa su za duže vrijeme odredile sudbinu naše domovine. Razlog za održavanje Berlinskog kongresa je bilo veliko nezadovoljstvo zapadnih sila, prvenstveno Velike Britanije i Austro-Ugarske, odredbama Sanstefanskog mira potpisanog 3. marta 1878. godine između Osmanskog carstva i carevine Rusije. Tim je mirom bio završen Rusko-turski rat 1877 -1878. Godine, koji je Osmansko carstvo izgubilo. Rusija je tim mirovnim sporazumom dobila velike dijelove Osmanskog carstva pod svoju kontrolu, sa čime se nisu slagale zapadne imperijalističke sile. One su odlukama tog mirovnog ugovora gubile svoje otvorene aspiracije na dijelove posrnulog Osmanskog carstva u Evropi i na Bliskom istoku. Pod pritiskom zapadnih sila ruski car je u Berlinu prihvatio da poništi Sanstefanski mirovni ugovor i da prihvati odluke Berlinskog kongresa. Jedna od ključnih odluka ovog kongresa je bila dodjela Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj na 40 godina, da u njoj uvede red i mir. Berlinski kongres je formalno BiH ostavio u sastavu Osmanskog carstva, ali je zato odlučeno da na teritoriju BiH uđu austrougarske trupe kako bi zavele red i mir, odnosno da navodno spriječe turske i bošnjačke zločine nad kršćanskim stanovništvom koji su bili povod velikom Bosansko-hercegovačkom ustanku i Rusko-turskom ratu.
Odluke Berlinskog kongresa izazvale su veliko nezadovoljstvo, prvenstveno među muslimanskim stanovništvom Bosne i Hercegovine, posebno među feudalcima koji su se zabrinuli za svoje privilegije. Takođe je među tada veoma zaostalim, vjerski zatucanim i nepismenim muslimanskim stanovništvom u BiH, vladao veliki strah da će im Austro-Ugari zabraniti islamsku vjeru i rušiti džamije, kako su to radili nekada u prošlosti. Bošnjaci su se po odredbama Sanstefanskog ugovora nadali autonomiji, koju su sada izgubili zauvijek. Iz ovih je razloga nakon Berlinskog kongresa veliki broj muslimana odlučio austro-ugarskim okupacijskim snagama pružiti oružani otpor, a priključio im se dio regularnih turskih trupa. Pored Bošnjaka, u otporu austrougarskim trupama su učestvovali i bosanski Srbi, iz svojih interesa, pošto su željeli da našu zemlju zaposjedne knjaževina Srbija. Katolici su u najvećem broju dočekali austro-ugarske trupe kao oslobodioce. Uprkos nevjerovatnoj hrabrosti i herojskom otporu bošnjačkog stanovništva, austrougarske trupe su za oko 6 mjeseci uspjele okupirati cijelu našu domovinu. Nakon okupacije novi gospodari su u našoj zemlji uspostavili svoju vojnu i civilnu upravu i ukinuli šerijatske zakone Osmanlija.
Dolazak Austrougara u BiH odmah je izazvao val iseljavanja velikog broja bošnjačkog stanovništva koje se protivilo novom režimu. Bosanski muslimani – su se u to vrijeme selili na prostor Osmanskog carstva najviše zbog religioznih razloga, zbog nevjerice prema novoj kršćanskoj vlasti. Neki su se od njih bojali i odmazde zbog svih strahota koje su učinili kršćanima u posljednje tri godine osmanske vladavine, u vrijeme Velikog ustanka u BiH 1875. godine i Hercegovačkog ustanka. Razlog ovom iseljavanju je ležao i u činjenici da su se Bošnjaci u to vrijeme još uvijek smatrali “ostatkom” Osmanskog carstva i da im zato nema života pod kršćanskom vlašću. Ovo iseljavanje je posebno negativno uticalo na stvaranje nacionalnog disbalansa na štetu Bošnjaka u BiH, kao i na obrazovni i kulturni život Bosne. Broj Bošnjaka u BiH je u to vrijeme rapidno opao. Prije austrougarske okupacije Bošnjaci su u BiH predstavljali apsolutnu većinu stanovništva u odnosu na Srbe i Hrvate. Nakon okupacije i iseljavanja broj bošnjačkog stanovništva u našoj zemlji je toliko opao da su Srbi predstavljali apsolutnu većinu stanovništva u BiH prilikom popisa stanovništva u Austro-Ugarskoj, dok je i broj Hrvata –katolika je drastično porastao zbog naseljavanja. Bošnjaci su, izabravši iseljavanje u Tursku, izazvali demografski slom i majorizaciju vlastitog naroda koji je ostao u svojoj matici. Posljedice tog iseljavanja se i dan danas osjećaju na ovim prostorima.
Niko danas pouzdano ne zna koliko Bošnjaka živi u Turskoj. Procjene se kreću od četiri do devet miliona ljudi, koji su s prostora bivše Jugoslavije, u periodu od Berlinskog kongresa 1878. pa do ratova 90-tih godina prošlog stoljeća i agresije na BiH, stizali na prostore od Edrena, Istanbula, Adapazara, Karamursela, Burse, Inegola, Ajvaluka, Izmira, Adane, Ankare pa sve do Sivasa i Erzurma. Danas je veoma teško precizno odrediti koliko se Bošnjaka –muslimana iselilo u Tursku u doba Austro-Ugarske. Razlog za to su veoma oskudni izvori. Po Turskoj enciklopediji iz 1954.godine broj Bošnjaka koji su se iselili u Osmansko carstvo prije Prvog svjetskog rata iznosi oko 600.000. O kasnijim iseljavanjima Bošnjaka –muslimana koja su se desila u doba kraljevine Jugoslavije kao i Titove jugoslavije, danas postoje u Turskoj dosta pouzdani podaci.Turski naučnik Altan Deliorman 1973. ističe da je iz jedne i druge Jugoslavije u Tursku ukupno iseljeno oko 200.000 lica. Geray Cevat predočava 1962. procjenu o 283.000 doseljenika iz obje Jugoslavije. Dr. Safet Bandžović je u svojoj knjizi „Iseljenje Bošnjaka u Tursku“ (Sarajevo, 2006.) analizirao niz turskih autora koji su se bavili tematikom iseljavanja iz Jugoslavije nakon drugog svjetskog rata. Na osnovu podataka koje je dobio iz Turske Smail Balić iznosi podatke o 61.669 muslimana koji su se 1950 – 1957. iselili u Tursku. Prema podacima iz statističkih turskih izvora u Tursku se, između 1946. i 1968. Godine, doselilo 49.950 bošnjačkih i etničkih turskih porodica sa ukupno 159.030 članova.
Međutim, kasnije vrijeme i događaji su pokazali da su bojazni i strahovi kod Bošnjaka od terora i vjerskih progona od strane novih vlasti bili potpuno besmisleni i neopravdani. U vrijeme kada je okupirala našu zemlju Austro-Ugarska nije bila ni nalik na onu državu iz doba Princa Eugena koja je progonila druge i drugačije. K&K Monarhija je u doba okupacije BiH predstavljala modernu sekularnu kapitalističku državu konfederalnog tipa, u kojoj su ljudska i vjerska prava bila ustavom zagarantovana svim njezinim građanima. Bila je to veoma napredna ustavna monarhija, koja je svim stanovnicima naše tada feudalne i veoma zaostale zemlje, donijela veliki privredni i ekonomski napredak i puno bolji životni standard.
Najmasovnija iseljavanja Bošnjaka-muslimana iz BiH i sa naših prostora u Tursku su se odvijala u pet vremenskih perioda :
1.) Nakon ugušenja Hercegovačkog ustanka 1882. godine,
2.) U toku borbe za vjersko-kulturnu autonomiju i aneksije BiH 1900 – 1908. godine,
3.) U vrijeme kraljevine Jugoslavije i sprovođenja agrarne reforme, poslije 1919. godine,
4.) Nakon završetka Drugog svjetskog rata, poslije 1945. godine u doba komunizma.
(nastaviće se)