Piše: Saud Grabčanović
Izvještaji o iseljavanja iz Bosne i Hercegovine u osmanskim dokumentima
U osmanskim dokumentima iz tog vremena postoje jako puno podataka vezanih za Bošnjake koji su se doselili u Tursku. Na primjer, u dokumentu iz 2. februara 1885. godine kaže se da je u Istanbul došlo 5 ljudi iz i Bosne. Imigranti su poslani u Yeniöz i Selanik. Prema istom dokumentu, sutradan je stiglo još sedam Bosanaca, oni su poslati u Bursu preko Mudanje na naseljavanje. U drugom dokumentu stoji da su u Osmansko carstvo dezertirala 553 vojnika iz Bosne između marta 1886. i februara 1887. godine. U trećem dokumentu stoji da je između 1891. i januara 1892. godine stiglo 1.162 imigranata, a između 1897. i 1898. stiglo je 259 imigranata iz Bosne. U sledećem dokumentu je navedeno da je u Karamurselu i njegovoj okolini nastanjeno je 1363 bosanskih imigranata.
Prema izvještaju Imigracione komisije (Muhadžirin-i Islam) stoji da se broj Bosanaca koji su napustili svoju zemlju i doselili u Tursku, između 1882. i 1900. godine dostigao cifru od 120.000. S obzirom na to da je ukupan broj Bošnjaka muslimana u tadašnjoj BiH bio oko 400.000, to znači da je samo u tom periodu BiH izgubila više od četvrtine bošnjačke populacije!
Jedan broj bosanskih imigranata je bio naseljen na teritorijama u Anadoliji koje se nalaze preko puta evropskog dijela Istanbula, u novom naselju nazvanom Beykoz, a koje je bilo podignuto na državnoj (sultanovoj) zemlji. Ovu lokaciju za naseljavanje je odabralo izaslanstvo osmanske vlade, koje je došlo u Uskudar a koje su pratili i članovi Ministarstva državnog trezora Prema dokumentu od 2. avgusta 1891. godine, prvi doseljenici došli su tu iz Bosanske Gradiške preko Varne. Ukupno iz Bosanske Gradiške u Beykoz je stiglo 139 osoba: 78 muškaraca i 61. žena. Bosanski uglednici iz Istanbulu su željeli unaprijed vidjeti područja novog naselja prije podjele zemlje i naseljavanja imigranata. Zatraženo je da regionalni inžinjeri agronomije moraju odrediti i podijeliti farme za pojedinačne porodice. Nešto kasnije, 1895. Godine, u Beykoz se naselila druga grupa bosanskih doseljenika. Tim porodicama je podijeljeno preostalo zemljište od državne farme, u skladu sa seoskom formacijom. Na ovom mjestu je vremenom nastalo jedno od najvećih bošnjačkih naselja u Turskoj. Danas u osmanskim arhivama postoje kompletni spiskovi sa imenima ovih doseljenika iz Bosne i Hercegovine.(ARHIVSKI DOKUMENTI KOJI SE ODNOSE NA BOSNU I HERCEGOVINU, 1992, BOA. Y. Mtv, 53/10, dokument br. 28 ;str. 141)
Počevši od 1900.godine počinje prebacivanje Bošnjaka- doseljenika koji su najprije došli u Skoplje u unutrašnjost Turske. Troškovi prevoza i naseljavanje migranata iz Skoplja koštali su osmanske vlasti ukupno 24.000 kuruša. Ti troškovi su bili pokriveni iz prihoda od štampanih imigrantskih maraka. Bošnjački muhadžiri, koji su u Istanbul došli preko Solunskog pristaništa, ostali su dugo u Solunu, gdje su živjeli u oskudici i bijedi. Izdržavali su se od pomoći lokalnog turskog stanovništva. U izvještaju od 6. marta 1901. godine iz glavnog ureda palače Yildiz tvrdi se da u pomoći imigrantima iz Bosne nema ni najmanje greške u radu državnih službi, ali da su sredstva oskudna, pa se preporučuje da se potrebni troškovi pokriju iz prihoda od markica doseljenika.( İPEK, 1999, str. 152-153)
Devetog juna 1901. godine su bošnjački muhadžiri prebacivani iz Soluna trajektom francuske kompanije, koji se zvao Gajet. 181 bosanski imigrant je trebao biti prebačen tim trajektom u grad Iskenderum. Međutim, Bošnjaci su se pobunili i nisu htjeli ići u Iskenderum, pa su otišli u Ankaru i Konju, gdje su živjeli u oskudici. U Konju i Ankaru ih je otišlo 165, dok je 16 tražilo da budu prebačeni u Bursu, gdje imaju rođake. Muhadžirin-i islamska komisija im je udovoljila i oni su bili otpremljeni u Bursu trajektom Mudanya. Što se tiče onih 165 bošnjačkih muhadžira, komisija je zatražila od guvernera Izmita da ih se vozom pošalje u Ankaru na bezbjedan i udoban način. Što se tiče preseljenja poslatih imigranata što je prije moguće, instrukcije su date provincijama Hüdavendigar i Ankara. (BOA. Y. Mtv, 53/10, dokument br. 28)
Dok se, sa jedne strane Osmansko carstvo borilo sa naseljavanjem bošnjačkih muhadžira na svoju teritoriju, sa druge strane je nastojalo da se pobliže bavi problemima Bošnjaka- muslimana koji su ostali da žive u Bosni. Visoka Porta je tako 8. aprila 1901. godine dobila iscrpan izvještaj iz svog konzulata u Dubrovniku u kojem se detaljno analizira trenutna situacija u Bosni i Hercegovini, kao i položaj Bošnjaka–muslimana pod austrougarskom okupacijom. U tom se dopisu opisuje ugnjetavanje koje nad Bošnjacima-muslimanima Bosne i Hercegovine provode austrougarske vlasti. Navodi se da se provodi tiha asimilacija Bošnjaka i da austrijska administracija sije sjeme nesloge među bošnjačkim narodom, kako bi ga privukla na svoju stranu. U Bosnu se iz svih dijelova Austro-Ugarske šalje veliki broj kršćanskih misionara, koji bi u budućnosti mogli imati uticaja na Bosance. Misionari pokušavaju privući Bosance na svoju stranu da prihvate kršćanstvo i austrijsku nacionalnost. Okupacione vlasti otvaraju svoje škole u kojima se radi po njihovom nastavnom planu, a muslimanska djeca se prisiljavaju da idu u njih. Cilj tog školskog sistema je da se djeci ulije neprijateljstvo prema Osmanlijama i islamu. Na rukovodeće pozicije se odabiraju labilni i potkupljivi bošnjački prvaci, koji sarađuju sa okupatorom. Vlast podržava i novinare koji vrše njihovu propagandu. Politika sijanja razdora između muslimanske, katoličke i pravoslavne zajednice je vrlo uspješna. Austrijska vlast je počela tlačiti muslimane, oduzela im je sigurnost imovine, života i časti i spriječava ih u bogosluženju. To su posebne metode kojima se Bošnjaci- muslimani teraju da migriraju iz Bosne u Tursku.
U peticiji viđenih Bošnjaka, koja je predata konzulatu u Dubrovniku, stoji da muslimanski narod u BiH kritikuje svoje sveštenstvo i ulemu. Oni traže imenovanje svojih funkcionera koji neće podržavati politiiku austrougarskih vlasti. Muslimani zahtijevaju otvaranje u Bosni posebnih škola za obrazovanje muslimanske djece, a ako to nije moguće, traže slanje svoje djece na školovanje u osmanske zemlje. Peticija Bošnjaka je iz konzulata u Dubrovniku bila poslata u Istanbul na ruke Velikog vezira. Na njegov odgovor se nije dugo čekalo.Veliki vezir Halil Rifat-paša je 11. maja 1901. godine poslao pismo Ministarstvu vanjskih poslova u kojem traži da se preduzmu potrebne radnje da se utiče na Austro-Ugarsku da ispravi greške prema Bošnjacima i za to su bila data uputstva. U instrukciji od strane osmanskih vlasti muslimanima Bosne i Hercegovine nije bilo dozvoljeno daljnje napuštanje domovine. Kako bi se osiguralo da muslimanski narod ostane u svojoj domovini, ministarstvo je zatražilo od austrougarskih vlasti da se položaj muslimana u BiH popravi u skladu sa međunarodnim standardima.
U prvim godinama 20. vijeka osmanske su vlasti, na jednoj strani, nastojale spriječiti daljni dolazak bosanskih imigranata, a sa druge strane bile su preokupirane smještajem i stvaranjem osnovnih uslova za život bošnjačkim muhadžirima koji su ranije tamo stigli. Širom Turske su bila osnovana mnoga nova naselja za bosanske doseljenike koji su naseljeni do 1901. godine. Kao rezultat naseljavanja bosanskih doseljenika u okrugu Sivrihisar, na platou Sarıgol, lokacija Gugum, nastalo je selo u Bašpınaru, lokalitetu Yelen i Kušcagızu kao novo naselje Bošnjaka.Vezir Rešit-paša je o tome obavijestio vladu telegramom u junu 1901. godine u kojem još kaže da je te godine podiguto još nekoliko sela za bošnjačke muhađire: Mecidiye, Sarıgol Plateau, Mahmudiye, Gugum, Osmanije selo u Bašpınaru, Orhanije selo u Jelenu i selo u Kučcagızu.
U gradu Ankari izgrađen je čitav novi kvart Čubukabad Town za bošnjačke imigrante. Godine 1901. u proljeće je u Istanbul došlo mnogo imigranata, pa je njihov broj opet počeo da raste. U mjesecu julu 1901. godine stigao je trajekt Bandirma iz Soluna koji je prevozio 8 otpuštenih vojnika i više od 200 bosanskih imigranata koji su bili poslani u Istanbul.
Bosanski imigranti koji su došli neposredno prije njih i bili poslani u Ankaru, prema izvještaju komisije za useljavanje, imali su razne poteškoće koje im je pravila lokalna administracija koja ih nije htjela naseliti na odredište. Neki uticajni ljudi nisu željeli dati zemlju koja je bila predviđena za imigrante. Nepravilnosti su Centru za imigrcije prijavili načelnik Iskanije i guverner okruga. Ove negativnosti priznao je guverner pokrajine Ankara, s obrazloženjem da nije mogao spriječiti ono što se dešavalo i da tako nije mogao ispuniti svoju dužnost. Odlučeno je da se lokalni guverner Tevfik paša smijeni sa funkcije i da se na njegovo mjesto postavi neko drugi. Osim dokumenta od 19. jula 1901. godine koji je poslao predsjedavajući Komisije za naseljavanje imigranata, članak sadrži i detaljne informacije o imigrantima koji dolaze iz Bosne i nastanjuju se Ankari. (BOA, DH.TMIK.S, 34/4)
Krajem 1901. godine, Muhacirin-i İslamiye- Komisija za naseljavanje, je objavila rezultate svog rada. U izvještaju su priložene i tabele u kojima je prikazan broj novih naselja, kao i broj naseljenika koji su se u njima nastanili.Ovi podaci odnose se na sve migrante iz raznih zemalja koji su emigrirali u Tursku, a među njima i Bošnjake. U izvještaju su data imena mjesta na kojima su se bošnjački muhadžiri naseljavali: Čatalca, Biga, Jedrene, Solun, Kosovo, Ajdin, Skadar, Ankara, Hüdavendigar, Kastamonu,Sivas, Diyarbakir, Bitlis, Erzurum, Van, Trabzon, Cezâir-i, Bahri Sefîd, Adana, Alep, Bejrut,Jerusalim, Bengazi, Zor, Basra, Izmit, Konja,Mamuretu’l-aziz i Monastir (Bitolj).Tabele su poslane komisiji iz Monastira. U ovim tabelama imigranti su bili muškarci, žene, broj odraslih i djece, njihova zemlja porijekla (Bugarska, Istočna Rumelija, Kavkaz,Dagestan, Krit, Rusija, Šavšat, Bosna, Krim, Dobrudža, Karabah, Iran, Čerkezija), datumi dolaska (1897/1898-1900/1901), mjesta gdje su bili nastanjeni i datumi otpreme, način na koji su otpremljeni, datumi poravnanja. U ovom je izvještaju takođe navedeno kome je od imigranata pomoć potrebna, a onima kojima nije, koliko zemljišta i kakve poljoprivredne alatke treba dati svakom domaćinstvu po potrebi. I druga pitanja kao što su oprema, sjemena, donacije stoke i troškovi detaljno su opisana.
U nastavku slijedi tabela koju je izradila osmanska Komisija za useljavanje „Muhacirin-i İslamiye“, sa prikazom svih novih naselja koja su u Turskoj izgrađena za Bošnjake-muhadžire kao i prikaz broja imigranata sa imenima mjesta u BiH iz kojih su emigrirali u Tursku :
(nastaviće se)