ISTORIJA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE (V dio)

10

ISTORIJA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE najstarije južnoslovenske države na Balkanu

Piše: Saud Grabčanović

Kraljevina stara Bosna i prvi staro-bosanski kralj: Poslije župana Budimira na vlast dolazi Svetolik-Stjepan koji je vladao od marta 917. do 932. ili 934. godine. Ragnina se, pripovjedajući o Svetoliku-Stjepanu, oslanja na starije, anonimne anale i spominje samo ime Svetolik, dok Anonim govori samo o “bosanskom kralju Stjepanu”. Na osnovu ovoga se može zaključiti da je Bosna nekoliko vijekova prije krunisanja Tvrtka I Kotromanića za bosanskog kralja, bila kraljevina i imala svoje kraljeve! Obje ove hronike govore o tome kako je bosanski kralj Stjepan pozvao i svečano primio u Bosni dubrovačkog župnika “Dum Srđa” (“Don Sergio”) i bogato ga nagradio velikom svotom zlata i srebra i naložio da se u Dubrovniku podigne crkva Sv. Stjepana, koja je zaista podignuta dvije godine kasnije i postoji i danas. Ragnina dopušta mogućnost da je tu crkvu Svetolik-Stjepan samo obnovio, a ne sagradio. Obje hronike opširno pišu i o kraljevoj ženi Margariti, koja je Dubrovnik obdarila srebrom za izradu relikvijara. Potom se pripovijeda o tome kako je kralj sa kraljicom i svojim velikašima posjetio Dubrovnik, gdje je najsvečanije dočekan. Tom prilikom obdario je milostinjom svećenike i sirotinju sa više od 2.000 dukata (po Ragnini – perpera). Po selima je izgradio crkvice u čast Sv. Stjepana. Kada je oko 934. godine umro kralj Stjepan, Dubrovčani su ga uz najveće počasti ožalili, kao da je bio gospodar Dubrovnika. Bosanski kralj Svetolik Stjepan nije ostavio potomstvo, a po njegovoj smrti njegova žena Margarita se stalno nastanila u Dubrovniku, gdje se zaredila. Darovala je Dubrovniku 200 libara srebra i podigla crkvicu posvećenu Sv. Margareti. Umrla je u Dubrovniku. U njenu čast su Dubrovčanini 1571. godine postavili natpis u kojem se kaže: “Bosanska kraljica Margareta podigla hram djevici Margareti u nekad blaženom vremenu.” Neki istoričari su formirali i mišljenje da su Dubrovčani podigli taj natpis više na osnovu legende, a ne na osnovu stvarnih činjenica. Zbog određenih kontradikcija koje se javljaju po ovom pitanju u istorijskim izvorima, ovo pitanje još uvijek nije u potpunosti rasvijetljeno. Dubrovački izvori izričito govore da Svetolik-Stjepan nije ostavio nasljednika, što je najvjerovatnije izazvalo političku krizu u zemlji, i upravo u to vrijeme, polovinom 10. stoljeća, Bosna je prvi put u historiji došla pod vlast jedne strane zemlje – Hrvatske. U „Ljetopisu popa Dukljanina”  opisuje se kako je hrvatski vladar Krešimir opustošio Uskoplje, Luku i Plevu i da  se  bosanski ban tom prilikom sklonio u zaštitu kod ugarskog kralja. Tu se, najvjerovatnije, misli na hrvatsko-dalmatinskog kralja Krešimira II, koji je vladao od 949. do 969. godine. Njega je naslijedio njegov sin Stjepan (969-997), koji se poistovjećuje sa Stjepanom Držislavom, za koga se kaže da je vladao Hrvatskom i Bosnom, dok su njegovi nasljednici, prema istom izvoru, vladali Hrvatskom, ali ne i Bosnom. Smrću bosanskog vladara Svetolika-Stjepana, oko 934. godine, dolazi, dakle, do  krize vlasti u Bosni i borbe za vlast između velikaških porodica. Nešto kasnije  su uslijedili i napadi, pustošenja i osvajanja Bosne od strane : Bizanta, Ugarske, Bugara, Srba… Ovaj period ratova, vakuma i prekida kontinuiteta bosanske državnosti  potrajaće stotinjak godina, praktično do bana Borića, kojeg na bansko prijestolje postavljaju Ugri , a prijestolje gubi nakon rata sa Bizantom. Tek njegov sin ban Kulin 1180. godine uspijeva ponovo uspostaviti punu nezavisnost države Bosne.

Prvi pomen imena Bosne: Prvi istorijski spomen države Bosne pod tim imenom imamo na samom kraju 32. poglavlja spisa : “De administrando imperio”, bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta (913 – 959), pod nazivom “O Srbima i zemlji u kojoj sada obitavaju”. Porfirogenet u spisu spominje njezine naseljene gradove riječima “i u zemlji Bosni Katera i Desnik”. Spomen Bosne u poglavlju o Srbima, služe srpskoj historiografiji kao dokaz da je Bosna bila sastavni dio Srbije. Budući da je to prvi spomen Bosne, drži se da je Bosna, prije i poslije Porfirogeneta odnosno Časlava, bila sastavni dio Srbije. To oni potvrđuju izmišljenim podatkom iz navodno franačkih anala o bijegu posavskog kneza Ljudevita iz Siska ka Srbima u Dalmaciju ( on je stvarno pobjegao u Rašku u Braničevo ), te zaključcima Tomislavovog Duvanijskog sabora o podjeli Srbije (nema Hrvatske) na Bosnu i Rašku. Treba napomenuti da se Porfirogenet u svom djelu na još tri mjesta dotiče pojma Bosna. U 29. poglavlju navodi plemena “oko Dalmacije”, kao što su “Hrvati, Srbi, Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Neretljani, koji se nazivaju i Pagani”, te navodi da ta plemena nisu imala arhonta, već starce župa, “na isti način kao sve ostale skalvinije”. Dakle postojalo je još skalvinija. Područje ostalih se može locirati pomoću geografskih odrednica koje “De administrando imperio” daje za Hrvatsku, Zahumlje, Srbiju i Ugarsku. Istočne granice Hrvatske su bile župe Hlivno, Pliva i Pesenta. Zahumlje se pružalo do rijeke Neretve, dok je južna granica Ugarske išla rijekom Savom. Srbija je pak, zemlja koja “leži ispod svih ostalih zemalja”, dakle “ne uz njih”. Prema tome, južno od rijeke Save, istočno od Hrvatske, sjeverno od Zahumlja i zapadno od Srbije, smješten je prostor o kojem Porfirogenet ne govori pobliže, već ga samo označava kao “ostale skalvinije”. To područje je sačinjavalo isključivo Bosnu, Usoru i Donji Kraj. U poglavlju 30.  u radu Porfirogeneta ima  još jedno mjesto koje se odnosi na Bosnu, Usoru i Donje Krajeve. Spominje se “nezavisni arhont, koji je na razne strane slao poslanstva, a prijateljska samo arhontu Hrvatske”. Očito je da taj arhont nije pripadao ni Hrvatskoj, ni Srbiji, ni Zahumlju, ni Travuniji, ni Duklji, ni Paganiji, jer bi to Porfirogenet spomenuo. Preostaje zaključiti da se radi o “ostalim skalvinijama”. Porfirogenet navodi i da je arhont bio nezavisan od bizantske politike i da je vladao u Iliriku i Panoniji. U obzir dolaze jedino dijelovi gdje su ove dvije regije graničile, a to znači područje Bosne, Usore i Donjih Krajeva. Na Bosnu se odnosi i spomen “moravskog arhonta”. U bizantskim spisima se Bosna jedno vrijeme nazivala Morava, a Porfirogenet ga je preuzeo od svojih prethodnika i primjenio ga na Bosnu. U vrijeme nastanka spisa “De administrando imperio” Bosna još uvijek nije bila afirmirana, pa je to područje općenito nazivano skalvinijom. Razlog tome je i što je Bosna rijetko ulazila u bizantske političke sfere. Glavni uzrok tome je slavensko zauzimanje Balkana i presijecanje komunikacije između istoka i zapada, pa tako ni Porfirogenet nije mogao znati o Bosni, te joj zbog toga nije ni posvetio posebno poglavlje, kao što je to uradio sa susjednim zemljama.  Stoga je tendenciozno i uzimati ovakav izvor kao relevantan da se Bosna navede kao sastavni dio Srbije. Porfirogenet za Bosnu koristi i termin horion, što je označavalo zaseban teritorij, i iz kojeg je izveden zaključak da se radi o izrazito skučenom prostoru. Izraz je upotrijebljen i za Zahumlje, te zemlje Trebinjana i Konavljanja. On dodaje i da se u Bosni nalaze dva naseljena grada Katera i Desnik, uz šest gradova “pokrštene Srbije”. Katera je romanskog, a Desnik slavenskog porijekla. Na temelju iznesene tvrdnje, zaključeno je da je Bosna bila dio Srbije. I takvo mišljenje je neodrživo iz razloga što Porfirogenet ne kaže da se  Katera nalazila u Bosni, već prema Bosni. Da je želio kazati da su to dva grada u Bosni, onda bi u tekstu stajalo “έv τό χωpῖov Bόδωvα”. U grčkom jeziku se prijedlog  ἒις koristi sa akuzativom i označava smjer, dok se prijedlog έv koristi sa lokativom i označava mjesto. Prema tome, kako Porfirogenet nije upotrijebio prijedlog έv, njegove se riječi ne mogu prevesti “i u zemlji Bosni Katera i Desnik”. To znači da Katera i Desnik nisu uopće u Bosni, već prema Bosni. Tako bi čitava rečenica zapravo glasila u prijevodu: “U pokrštenoj Srbiji su naseljeni gradovi Destinik, Černavusk, Megiret, Dresnik, Salines, a prema Bosni Katera i Desnik.” Na ovaj način smo osiromašeni podacima o gradovima Bosne u X stoljeću, ali je time barem riješen status Bosne u Porfirogenetovo doba i teza da je Bosna oduvjek bila dio Srbije. Sa izloženim argumentima se kao kula od karata ruši novokomponovana istorija naših prekodrinskih susjeda «skrojena» po njihovoj mjeri .

(Nastaviće se)