ISTORIJA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE najstarije južnoslovenske države na Balkanu
Piše: Saud Grabčanović
Osmi ban Bosne Mladen I Šubić :
On je bio velikaš iz hrvatske porodice Šubića Bribirskih, kasnije nazvanih Zrinjski. Mladen I je jedno vrijeme nosio titulu bana Bosne. Taj period istorije srednjovjekovne Bosne, pozivajući se na iste izvore, istoričari različito tumače. U suštini je to bio kraći vremenski period u kojem je banovina Bosna izgubila svoju nezavisnost i bila nasilno pripojena banovini Hrvatskoj, koja je priznavala vlast ugarskog kralja.Vjekoslav Klaić navodi da je „za povijest Bosne u posljednjim desetljećima XIII st. bilo odlučno vladanje Ladislava IV Napuljskog i posebno Andrije III Arpadovića, koji su vodili prevlast na ugarskom prijestolu “.Tada se, kako je napisao Klaić, „podiže silno vlast hrvatskog bana Pavla Šubića i njegove braće, da mu nije bilo premca u svoj Hrvatskoj i Dalmaciji“. Pavle Šubić I poslije 1292. mijenja svoj banski naslov: mjesto nejasnog primorskog banata (banus maritimus) uzima naslov ban Hrvata (banus Croatorum), dakle ban nad svim Hrvatima i tako zaista bez blagoslova bilo koje kraljevske vlasti, kao samodržac, postaje stvarni gospodar u Hrvatskoj. Nakon 1290. godine Bribirci proširuju svoju vlast i na omišku kneževinu, dakle jedan dio neretvanske kneževine. Klaić navodi da »oko 1298. uspije ban Pavao dapače te postade gospodar i susjednoj Bosni«. Drugim riječima, Bosna je priključena banovini Hrvatskoj. Ovakav zaključak se stvara na osnovi podataka jedne povelje od 7. aprila 1299. Klaić ne zna odgovoriti »kako je Pavao Šubić zavladao Bosnom, da li silom ili milom, ali vjerovatno je, svladavši bana Stjepana Kotromana te gornju Bosnu i Donje kraje, oteo vrhovnoj vlasti rackralja Stjepana Dragutina«. Dalje Klaić zaključuje: »Čim je ban Pavao zavladao u Bosni, javlja se u dolnjih krajih bosanskih knez Hrvatin, djed glasovitoga kasnije vojvode i hercega Hrvoja Vukčića«, kojega Pavao preporuči Anžuvincima i Karlo II potvrđuje zato 1299. g. »knezu Hrvatinu i njegovu rodu dolnje kraje bosanske za sva vremena«. Tako je Pavle došao do Bosne i Donjih krajeva. Ali, Bosnu nije zadržao za sebe, nego ju je dao na upravu »prvorođencu sinu Mladenu, kojemu također dodijeli naslov bana bosanskoga«, što nije tačno. Kao što je dobro poznato, prvi bosanski ban je bio Pavlov brat Mladen, a ne njegov istoimeni sin. Stoga Klaić i piše da je Bosnom vladao samo jedan Mladen i to od 1302. do 1322. godine. Ban Mladen I je dobio bansku titulu i upravu nad Bosnom od brata Pavla. Ban Mladen I je poginuo u bitci protiv pobunjenih bosanskih bogumila – patarena. Nakon pogibije, bana Mladena I je na banskom prijestolu zamjenio njegov bratić Mladen II, sin njegovog starijeg brata Pavla.
Deveti ban Bosne Mladen II Šubić:
Mladen II je bio sin Pavla Šubića, rođen je oko 1270. a umro je 1341. ili 1343.godine. Bio je hrvatski velikaš iz porodice knezova Šubića Bribirskih. U periodu od 1312. do 1322. godine obavljao je dužnost hrvatsko-dalmatinskog bana, od 1304. do 1322. bio je bosanski ban (banus Bosniensis), a između 1312-1322.godine nosio je naslov Gospodar Bosne. Odlukom svog oca, 1304. godine postao je bosanski ban, naslijedivši na tom položaju svog strica Mladena I, koji je bio ubijen u Bosni u sukobu sa patarenima. Nekoliko godina kasnije 1312. naslijedio je oca, i postao je i hrvatski ban. Vremenom je Mladen došao u sukobe, najčešće zbog vlasništva, s hrvatskim velikašima. Uslijedili su burni događaji, s nizom pobuna, opsada, oružanih sukoba, prelazaka iz jednog tabora u drugi i taktičkih nadmudrivanja obiju strana. Da stvar bude gora, mlađi brat Pavao II napustio je Mladena i prešao u protivnički tabor.U kasno ljeto 1322. godine velika se koalicijska vojska, kojoj je na čelu bio slavonski ban Ivan Babonić, i u kojoj su se nalazili i Kotromanići, predvođeni Stjepanom II, pojavila u blizini Skradina, gdje je u to vrijeme Mladen boravio. Odlučujuća bitka odigrala se kod Bliske, današnje Blizne u zaleđu Trogira. Mladen je bio poražen, i ugarski kralj Karlo Robert ga je zarobio i odveo sa sobom u Ugarsku. Tamo je Mladen proveo u zatočeništvu na kraljevom dvoru dvadesetak godina, sve do svoje smrti između 1341. i 1343. godine.
Deseti ban Bosne Stjepan II Kotromanić:
Nakon Mladenovog poraza, bosanski prijesto ponovo uzimaju Bošnjaci i na vlast dolazi Kotromanov sin Stjepan II Kotromanić. Stjepan II Kotromanić je rođen u Srebreniku 1292. a umro je 28. septembra 1353.godine. Bio je oficijelno bosanski ban od 1322. godine. On je bio sin bosanskog bana Stjepana I Kotromanića i srpske princeze Izabele. Vladao od 1314.godine u početku samo jednim dijelom banovine Bosne, a nakon 1322. godine ovladao je cijelom tadašnjom Bosnom kojom je vladao do 1353. godine . Tokom njegove vladavine, u XIV vijeku, Stjepan je vladao zemljom od Save do Jadrana i od Cetine do Drine. Pripadao je dinastiji Kotromanića. Pokopan je u franjevačkom samostanu u Milama (Arnautovićima), kod Visokog, 28. septembra 1353. godine. Za njegove vladavine Bosna je doživjela do tada, najveću teritorijalnu ekspanziju. Pametnom vladavinom i dobrim diplomatskim vezama stvorio je sve uslove da njegov bratić Tvrtko I Kotromanić napravi od Bosne najjaču samostalnu južnoslavensku državu u istoriji. Bio je najmoćniji vladar Bosne, uz kralja Tvrtka I, i prvi bosanski vladar koji je kovao svoj novac. Koristeći se borbama u Ugarskoj i Srbiji značajno je proširio svoju državu , izašao je na Savu, Drinu i na Jadran od Omiša do Dubrovnika, čime je stvorio osnovu za buduća širenja njegovom nasljedniku Tvrtku I. Ono što je za Nemanjiće bio kralj Milutin, to je za Kotromaniće bio ban Stjepan II. Bio je vrstan političar, koji je radio isključivo u korist svoje države, ne obazirući na prijateljstva i moralne obaveze. Svoj dolazak na bosanski prijesto je dugovao rušenju Šubića od strane bogumila u samoj državi. Međutim, on nije kao Šubić bio njihov protivnik, bio je potajno gorljivi pataren-bogumil, a javno se deklarisao kao katolik. On je 1340. godine formalno podržao katoličanstvo Bosne, čime je poslije jednog vijeka stalnih krstaških ratova uspio da na neko vrijeme oslobodi Bosnu od papske pošasti. Naslijedio ga je bratić Tvrtko, jer ga nijedan sin nije nadživio.
Brak i potomstvo : Ban Stjepan II se ženio čak tri puta. Prva mu je žena bila ortenburška (Bavarska) grofica Elizabeta, druga je bila Teodora, kćerka bugarskog cara, a treća žena mu je bila Elizabeta Pjast, koja je bila kćerka kujavskog vojvode Kazimira II Pjasta. Ime njene majke nije poznato. Pripadala je dinastiji Pjast, koja je vladala Poljskim kraljevstvom. Pored Elzabete, Kazimir je imao sina Wladisalava Poljskog. Brak između Elizabete i Stjepana, koji je već bio dva puta oženjen, aranžirao je Karlo I Robert, kralj Ugarske, 1323. godine. Elizabeta je bila imenjakinja i rodica Karlove supruge, kraljice Elizabete, a kralj Karlo I Robert je želio ovim brakom steći veću kontrolu nad Stjepanom. Kao vjenčani dar, Stjepan je od ugarskog kralja Karla Roberta dobio zapadne zemlje koje je prethodno kontrolisao Mladen I Šubić Bribirski. Njihov brak je bio ozakonjen 1339. godine. Do tada je Stjepanov brak sa Teodorom, kćerkom bugarskog cara, bio smatran validnim. Od djece koju je Stjepan dobio sa Elizabetom preživjele su samo dvije kćerke.Elizabeta i Stjepan su ukupno imali četvero djece :
1. Elizabeta Kotromanić (1339-1387), koja je bila udata na mađarski dvor, bila je ugarska i poljska kraljica. Ona je imala tri kćerke i jednu unuku, ali danas od nje nema potomaka 2. Katarina Kotromanić, celjska grofica, koja i danas ima potomke na svim evropskim prijestoljima, 3. Vuk, prvi sin, koji je umro mlad i 4. Nepoznati sin koji je umro kao mali. Banica Elizabeta je umrla za vrijeme života svog muža, tačnije 23. augusta 1345. godine, uzrok smrti bila je kuga. Dominik Mandić vjeruje da je sahranjena u Bobovcu, u kraljevskoj kapeli i u istoj grobnici kao i njen suprug Stjepan, te Stjepanov brat Vladislav i njegova supruga Jelena.
( Nastaviće se)