Već jesen
S nebeskog mosta silazi ledena rijeka
I zmije oblaka gutaju sopstvena tijela
U oku umiru želje i tope se vidici pusti
Smrtno ranjena noć u jutarnje prozore lupa
I gleda očima starijim od pamćenja
Jabuka zore na dvoje presječena
Sjemenke svjetla u njoj počinju da se guše
Jecaju sitni cvjetovi dodira
Na uho laje svirepa muzika buđenja
Lome se koplja tišine
Njihove sjenke dugovječne izdišu glasno
I pljušte umorne zvijezde kao kiša
Sa krova mlade krvi
Sa kućnog praga
S naše najviše planine
Silazi ledena rijeka
U koju su svi snovi potonuli
(Jusuf Trbić)