Piše: Jusuf Trbić

                                      Tuzla 22.12.1993.

(Odlomak iz romana „Legenda o Bijeloj džamiji“)

 

Ja sam Sajma Burić iz Bijeljine.

Ne znam ni sama oklen da počnem. Živila sam u Bijeljini od kako znam za sebe. Moji otac i mati imali su nas sedmero, i svi smo, fala Bogu, dobro bili, samo Salih umrije, razbolio se bio na radnoj akciji, dobio ono galopirajuće. I ode. Jedna mi se sestra udade u Zvornik, Zumra, njoj su namah na početku ubili i čojka i obadva sina. Što njiha, ne znam, ni mrava nisu nikad zgazili, bili su ko dva jablana, visoki. I vazda su nasmijani bili. Pričo mi njihov komšija, eto ga na Slatini, i on je izbjego, izveli su ih prvoga dana iz kuće, s njima još neke komšije, desetak njiha, i samo ih pokosili. Nekaka kona, Srpkinja, zavikala je: « Što djecu ubiste, sram vas bilo», a jedan se od onijeh okrene i presiječe je rafalom. Nije gledo ko je ko. Moja Zumra pobjegne sutradan, pa kud će, nama u Bijeljinu. Iz lošeg u gore. Jedva je izišla s malim Nurijom, od druge sestre, Kadre, jedinac joj, Kadra i Ismet ostadoše, ne znam šta je s njima, nikakoga glasa od njih nema, sve se nadam da su još živi. A Zumra je u Berlinu. Javi se nekad, pita kako smo, pa zašuti. Šuti ona, šutim ja, ne moremo da progovorimo, a znam da je telefon skup. Tako mi odšutimo malo, onda  se selamimo, pa svaka u svoju tegobu.

Braća u mene, dvojica, imali su kuće blizu mene, a treći, Himzo, živio je u Brčkom, radio u Bimalu. Kad je tamo puklo zvali ga mi da dođe, da se skloni kod nas, al on ne dođe. U ljeto, juni je bio, odvedoše ga u Luku, u logor, vele da ga je zaklo onaj Jelisić lično, tankom žicom. Ne znam kako to more biti. Žena mu Nisveta sad je u Srebreniku, Namik, onaj mlađi joj, pogide na Majevici, stariji Idriz je s njom. Pate se, šta da ti kažem. Stariji mi brat Ragib, nekakim čudom, pred sami rat ode za Sloveniju, a ja i mlađi mi brat  Zulfo bili smo skupa u Bijeljini i kad je počelo i kad nas proćeraše.

Kako je počelo? Znaš, pričalo se svašta, te biće ovo, te biće ono, al ja se ne razumijem u politiku, radila sam u kući, Nusret je bio zaposlen u Građevinskom, zidar je bio, plata mala, al nama sve bilo dobro. Ja sam se mlada udala, Nusret je bio komšija, a bio je, nekako, tih, ozbiljan, odmjeren, sve me je gledo, al nije smio da mi priđe. A gledala sam i ja njega. Jednom me zaustavi, i veli, tako i tako, ja se u tebe zagledo, hoćeš li, velim hoću, pa se nasmijem. Moji kažu nemoj, siromah je, ni kuće nema, puno ih ima u oca, kud ćete, kako ćete, a mene ni briga. I nikad se nisam pokajala. Imali smo vazda malo,  al nama dovoljno, Nusret je bio vrijedan, imali smo i malo bašče, kuću smo ozidali našijem rukama, sve sami, svaku smo ciglu mi prenijeli, a nije nam teško bilo. Nekako je sve išlo samo od sebe, lahko, pa dođoše i djeca, prvo Ramiz, pa Dženita, pa Numka, pa mali Osmo, puna kuća galame, mi radili, a djeca rasla ko iz vode, i sve tako dok ne počeše oblaci da se navlače. U neki vakat gledamo na televizoru, onaj kosati Karadžić prijeti da će nas sviju nestati, da će i Bosne nam nestati, svašta poče da se priča, narod poče da se povlači u kuće i da šapće iza taraba, vele : neće ovo na dobro izići. Jakako da neće, al šta će nama biti, mi nikoga u životu nismo poprijeko pogledali, nikom ništa dužni nismo, moj je Nusret sa svakim dobar bio, imali smo kolko hoćeš prijatelja, ni s kim se nikad zamjerili nismo. Što bi neko nas…? Skupimo se mi u avliji, Zulfo i njegova Derva, i djeca, mi, dođe uvijek neko od komšija, šapćemo, raspitujemo se : šta se događa? Neko kaže ovo, neko ono. Kad, jedne noći, zapuca, Alahu dragi! Tutnji ko da je rato, ne zna se đe udara, svi pogasili svjetla, niko telefonu ne prilazi, jer se pročulo da sve prisluškuju, pa koga ufate da svašta priča, ode mu glava. Ujutro Namik pošo na poso, svi mu govore da ne ide, al on hoće, kako će, veli, da izostane, kad nikad nije. I ode. Ne prođe mnogo, dođe nekaki čojk, ne mogu da se sjetim sad ko bi, i reče da su Namika odveli. Ko? Naki arkanovci, s kapama, pucaju, vele, po čaršiji, ubijaju narod, nestaju ljudi, ne zna se đe su. Kako nestaju? Mene drhtavica obuze, pala bih da ne bi snahe Derve, umiše me i nake mi praškove za smirenje dadoše, al me ne smiriše. Dva dana i dvije noći je pucalo, od mog Namika ni traga ni glasa, a samo se čuje: nesto ovaj, ubijen onaj, odveli Redžu i trojicu mu sinova, ubili Asima, nestala tri momka iz Tombak mahale, u Redžepa mesara sve pobili, pun podrum leševa, pred bolnicom kamara mrtvih, Biseru Bišanovićku ubili, i šćeri joj, i unuka, pokupili ljude sa silosa, s posla, ubijen Geljo, pobijeni otac i sinovi Komšići, pa Denjagići, ni broja se više ne zna, mene nesvijest obuzela, ko da u bunar propadam, ne znam za sebe, a okolo tutnji, narod tumara po avlijama ko lud, svi čekaju kad će na njih red doći.

Ne znam kako sam tad ostala u pameti, kako presvisla nisam. Onda se ko malo smiri, vele da se more izići u čaršiju, ode Zulfo da traga za Namikom, našo neke ljude da mu pomognu, sve su obišli, i miliciju, i lager, i štab, i opštinu, sve, od Namika ni traga ni glasa. Ko da je u zemlju propo. Bio je i do Steve u SUP-u, on je s mojim Namikom ko brat bio, nekad, al mu Stevo samo reče da se ne raspituje mnogo, more i on nastradati. Kako da se ne raspituje, kako to more biti da čojka nestane, i da ga nema ni živog ni mrtvog? Neki su nam rekli da je, more biti, Namik odveden u logor u Srbiju, na rad, al da će se sigurno vratiti, kad odradi. Raspitivali smo se opet, išli i u Crveni krst, zvao Zulfo neke svoje prijatelje u Beogradu, s njima je nekad radio, oni tragali, ništa. I kako tad, tako i sad. Ja djecu skupila oko sebe, ne dam im ni nosa da promole na ulicu, pogotovo najstarijem Ramizu, momak je, mogu ga pokupiti u tu njihovu vojsku, ko zna? Al ne moreš djecu umiriti, trčala sam za njima ko luda, po čitav dan srce mi bije ko mašina, samo se noću malo smirim, sjedem kraj prozora što gleda u bašču, i gledam u mrak. Tamo, na toj strani je Srbija, tamo je moj Namik, šta li radi, sigurno mu je teško bez nas. Da mogu krvi da mu dam, da mu očinjeg vida dam, da mu samo dvije riječi šapnem, da ga umirim…

Onda se čuju pucnji, blizu, i ja premrem. Pa se čuju koraci. Neko viče, ko da kerove goni. Pa se jauci začuju, tutnje čizme, zvuk motora, neko  plače glasno. Onda se sve smiri. Ujutro čujem: odveli ove, odveli one, nestali oni, nema više onijeh tamo…

I tako je to trajalo punu godinu dana. Napolju sunce, pa kiša, pa snijeg, mi u kući, strepimo i čekamo kad će po nas doći. Ljudi odlaze, nestaju, neke odvedu da se ne vrate, neki plate, pa ih nabacaju u kamione i na Majevicu, idu u razmjenu. Sve sam se lomila da i ja idem i djecu izvedem, Ramiz već veliki momak, Numka cura, za nju sam se najviše bojala. I onda, jedne noći, mart je bio, oko polovine, haman je bio trinesti, začu se tutnjava, jedna, pa druga, pa treća, niko spavati ne more. Ujutro čujemo: srušili džamije. Sve do jedne. Došla milicija i naredila okolnim kućama da niko nosa ne promalja, a da sutradan odmah popravljaju što eksplozija razbije, prozore, vrata, i to, ko ne uradi što mu je rečeno, ima glavom da plati… Čuli smo da Bijelu džamiju nisu mogli odjednom, ko da se nije dala, pa su morali dio po dio, i to dva dana, nisu mogli manje, sve su kuće u centru bile oštećene dok džamija nije pala. Ne mogu ti reći kako nam je bilo. Ko da nam se kost nekaka u grlo uvalila, pa disati ne moremo, obamrlo tijelo, usahla duša, niko nikome u oči nije mogo da pogleda, hodati nismo mogli, ni jesti, ako je čega bilo, ni piti…Ko da se zemlja pod nama otvorila, pa nam nema druge već u mrak duboki potonuti.

Kažem onda Zulfi: «Pakuj sebe i svoje, skupićemo što imamo, kuće ćemo prepisati Vojkanu, sve ćemo dati, samo nek nas puste da idemo, ovo se više durati ne more.» Zulfo me samo pogleda, suza mu iskoči na oko, on glavu sage da ja ne vidim, pa ode. Popodne se vrati s nekakim roljanom u uniformi, evo, veli, papira, svega se odričemo u korist srpske države, potpiši. Ja potpišem, ni gledala nisam šta tamo piše. Poslije nas odvedu u sud da to ovjerimo, meni svejedno, ko da i nisam živa.

Sutradan ujutro se spremimo, rekli su nam da moremo ponijeti samo što u kesu stane. Šta ponijeti, majko moja? Utrpamo nešto veša, i čekamo da kombi dođe po nas, da nas vode na zborno mjesto. Kombi dođe tek oko podne, pun, jedva se utrpamo, i krenemo. I znaš đe im je bilo zborno mjesto? Na trgu, ispred Bijele džamije. Kad smo izašli, noge mi otkazaše. Džamije nema. Svi smo stajali ko ukopani, kamara naroda, niko ni riječi ne govori.  Ni džamije, ni munare, ničega, samo velika praznina u nebu, i nešto kamenja na zemlji. Mi ko od olova. Bunar nam u duši. Bez riječi. Ko da nas i nije bilo.

Ne znam kolko je to trajalo. Svega se sjećam ko kroz nekaku maglu, ko da se sve to dešavalo nekom drugom, a ja to gledala sa strane. Utrpali su nas u kamione, jedno na drugo. Pa nas istovarili kod Fazanerije, i tu nam sve uzeli, sve nas oglodali do kosti. Onda na Majevicu, u šumu, sve mi se izmiješalo, samo sam djecu držala oko sebe ko da im život održavam, vrtoglavica me obuzela, vrtoglavica i kad su mi Ramiza odvojili i odveli na drugu stranu, pa Zulfu,  i kad su mi Numku neki pijani i bradati istrgli iz ruku, glasove im nisam čula, samo su oko mene plesala iskežena lica, krvave oči, prsti ko kandže,  i noć koja se vrtjela oko mene, sve brže, krici su bili zaleđeni u noći, i moja duša kao crna ptica što tone u dubinu, Namik je pružao ruke prema meni, a ja nisam mogla da ga dohvatim, da mu pomognem, djeca su se valjala po blatu, neko ih je vukao, a ja nisam mogla da ustanem, da ih zadržim, i sve je nestajalo, odlazilo, i ja sam sva bila živa rana, i bila sam sva od bola, i bila sam gomila pepela… Sebi sam došla tek drugi dan, u bolnici u Tuzli. Kraj mene je sjedila moja Numka, s licem u modricama, sa suzom u oku, sjedila je skrivajući pogled i milujući me po glavi. Đe mi je Ramiz, pitala sam, ali glas nije izlazio. Numka je znala šta hoću. Odveli su ga, veli, na kopanje rovova, sve su mlađe muškarce odveli, džaba što smo im sve dali, i potpisali, i ovjerili, i što su nam uzeli sve što smo ponijeli. Džaba sve to. I Zulfu. Al on će sigurno paziti na Ramiza, zajedno su ih odveli, treba njima radnika, rekli su da će ih razmijeniti…

I evo, prošlo je pola godine, Ramiz je, vele, još na Majevici, živ je, daj Bože da prispije na kaku razmjenu. Zulfo je s njim. Valjda. Nusreta mi još nema. Rekli su mi neki da su ga vidjeli u Mitrovici, radi ko zarobljenik. Neki, opet, kažu: ako ga do sad nije bilo, neće ga ni biti. Al ja ne vjerujem da ga nema, znam da je živ i da misli na me, znam da će doći. Mora doći. I on  i moj Ramiz, pa kome su oni šta skrivili, kome na ovome svijetu? I svako jutro, kad ustanem i otpratim ovo dvoje manjih u školu a Numku na poso, ja se umijem i očešljam, s mojim sapatnicama popijem kahvu, pa u školsko dvorište iziđem. Imaju tamo klupe, baš kod kapije,  ja sjedem tamo, ako ne pada, da budem blizu kad oni dođu. Namik, i Ramiz. I Zulfo. Il makar jedan. Da ih dočekam, da me ne traže. Al sad je hladnoća stigla, pa sjedim kraj velikog prozora i gledam na cestu. I kad god neko kod kapije zastane, meni srce zaigra. Pa skočim da ih dočekam.  Kad vidim da nisu oni, da nije niko od njih, ja se nekako smanjim, tako mi se čini. Pa samoj sebi kažem: hajd, doći će sutra, prekosutra… Ja  se nadam, osjećam, znam. Jednom će doći. Jednom će sigurno doći.