Piše: Saud Grabčanović

Ulazak Austro-Ugarske u rat protiv Srbije, početak I svjetskog rata

Sarajevski atentat je imao dalekosežne i kobne poslijedice o kojima atentatori nisu  mogli ni sanjati. To nepromišljeno ubistvo austrougarskog prestolonaslijednika bilo je povod za početak velikog svjetskog rata u Evropi, koji je odnio 40 miliona ljudskih života i izazvao ogromna razaranja i patnje civilnog stanovništva. Jedan blizak saradnik Franca Ferdinanda, a kasnije ministar vanjskih poslova Monarhije,  u svojim memoarima napisao je kako mu je Franc Ferdinand jednom prilikom pričao da mu je neka vračara prorekla da će on jednoga dana započeti veliki svjetski rat. Prestolonasljednik je ovo proročanstvo smatrao ludim, iako je bio počašćen njime. Iako je bio  upozoravan od mnogih svojih bliskih saradnika o mogućnosti napada na njega u BiH, posebno na jedan od najvažnijih datuma u srpskoj mitologiji, Franc Ferdinand se je oglušio na sva upozorenja, iako se lično dvoumio. Mjere njegovog ličnog osiguranja, koliko god su bile smatrane za dobre, pokazale su se kao veoma loše i neefikasne. Za organizaciju obezbjeđenja prestolonaslijednika  bio je odgovoran poglavar BiH Poćorek. Nakon atentata, na ovu njegovu slabu organizaciju osiguranja posjete bilo je prigovora od strane generala Apela, zapovjednika 15. korpusa iz Sarajeva, i austrijskog ministra finansija Bilinskog. Međutim, nijedan od ovih prigovora nije bio presudan ni jak kao ona optužba da je atentat podstakla i isplanirala službena Srbija. Sir James Renel Rod, ambasador Velike Britanije u Italiji 1908-1919. Godine, u svojim memoarima govori kako su opasnosti ovoga putovanja bile očigledne i kako je teško shvatljivo kako su slabe mjere osiguranja bile preduzete za potrebe ove posjete BiH. Prema Rodu, monarhijske vlasti su bile obaviještene o pripremama za atentat od nekih učenika koji su izbačeni iz učiteljske škole u Pakracu i koji su bili pobjegli u Srbiju. Neki od tih učenika su se, nakon izvjesnog vremena,  vratili nazad u Monarhiju. Jedan od njih, Janko Pakrajac, dao je izjavu isljednicima policije  iz koje se moglo zaključiti da će u Sarajevu biti izvršen atentat na Franca Ferdinanda. Međutim, monarhijska policija je tu njegovu izjavu zanemarila i na nju gledala kao na velikosrpsku propagandu. Monarhijske vlasti u BiH su izdale naređenje da se posebno provjeravaju pasoši i putnici koji dolaze iz Kraljevine Srbije. Bilo je naređeno graničnoj službi da posebno pazi na sve omladince za koje se znalo da imaju veze sa revolucionarnim organizacijama, ali se ovo nikada nije do kraja ispoštovalo. Postoje dokumenti vlade Kraljevine Srbije iz tog doba u kojima stoji da je K&K Monarhija bila upozorena na moguće posljedice puta Franca Ferdinanda u Bosnu i Hercegovinu. U to je vrijeme premijer Kraljevine Srbije bio je Nikola Pašić. On je iz nekih obavještajnih krugova saznao da „Crna ruka“ sprema atentat u Sarajevu i to nekoliko nedjelja prije samog izvršenja.  Kao mudar i pragmatičan političar Pašić je ocijenio ideju tog atentata lošom, jer bi u slučaju uspjeha to bilo pogubno za Srbiju. Pašić je u konsultacijama sa kolegama ministrima odlučio da sesuprotstavi tom atentatu, ali su atentatori  koje je organizovala „Crna ruka“ već bili tajno prešli bosansku granicu. Pod Pašićevim pritiskom Dragutin Dimitrijević –Apis je nakon nekoliko dana povukao svoje naređenje za atentat, ali su atentatori tada već bili u Sarajevu. Apis je navodno zbog toga poslao u Sarajevo svog čovjeka od povjerenja Đuru Šarca, da sa Danilom Ilićem spriječi atentat. Međutim,  putovanje Đure Šarca u Bosnu (ako je njega uopšte i bilo) navodno nije dalo nikave rezultate po pitanju odvraćanja atentatora od „njihovog“ nauma. Lukavi Pašić, koji uopšte nije vjerovao Apisu i Crnorukcima, odlučio se  i na direktni kontakt sa Bečom, kako bi upozorio na atentat. U svrhu toga Pašić je poslao  šifriranu poruku Jovanu Jovanoviću, ambasadoru Kraljevine Srbije u Beču. U toj poruci je stajalo da Jovanović treba da kontaktira austrijskog premjera Bertholda i otvoreno ga obavijesti o mogućoj opasnosti. Kako ga Berthold nije previše cijenio, Jovanović je dobio audijenciju kod ministra finansija Bilinskog. Pašić je najvjerovatnije znao sve detalje vezane za atentat, ali ih nije poslao Jovanoviću jer se plašio da će dojavljivanjem kompletne informacije biti označen izdajnikom srpskih nacionalnih interesa. Pošto srpski ambasador zbog tog stava Pašića  nije imao čvrstih dokaza niti tačnih podataka o atentatu, njegov razgovor sa Bilinskim je više išao „izokole“ u smjeru objašnjenja o lošem raspoloženju prema Monarhiji u BiH, sa posebnim upozorenjem na značaj Vidovdana. Bilinski je ovaj razgovor potcijenio i shvatio samo kao kurtoaziju, te mu nije  pridavao neku veću pažnju. Bilinski se  nakon ove audijencije oprostio od Jovanovića riječima: „Nadam se da se neće ništa dogoditi.“ Međutim, kasnije se  ispostavilo da su vlasti Monarhije potcijenile ova upozorenja i da ih je to veoma skupo koštalo! Prvih dana poslije Sarajevskog atentata u veoma iznenađenom Beču  vladala je velika tuga i zatišje. Evropa je prije ove krize prošla kroz nekoliko većih kriza koje su mogle zapaliti veliki sukob. Evropske sile, među kojima je vladao veliki antagonizam, čekale su odgovor Monarhije na ovaj iznenadni čin. Izaslanik Wiesner, koji je iz Sarajeva izvještavao službeni Beč o toku istrage, izvijestio je da nema dokaza o direktnoj umiješanosti službene Srbije u taj atentat, ali da postoje dokazi o upletenosti u atentat dijelova jedne antihabsburške organizacije u Beogradu. On je predlagao da se od Srbije samo traži krivično gonjenje Ciganovića i Tankosića koji su atentatore obučavali i snabdjeli naoružanjem. Ali, u očima službenog Beča nije bilo sumnje u krivicu vlasti Kraljevine Srbije. Vlastima Monarhije su bile odbro poznate podle i perfidne metode kojima su se oduvijek služile srbijanske vlasti.

Zbog neosporne umješanosti Srbije u atentat  23. Jula 1914. godine Austro-Ugarska je preko svog ambasadora u Beogradu uputila ultimativnu notu Srbiji. Nota je sadržavala 10 tačaka u kojima se traži da Srbija ukloni iz vojne službe, uprave, pa i iz škola, sve one ljude koji na bilo koji način podržavaju propagandu protiv Austro-Ugarske. Srbija se mora obavezati da će raspustiti i zabraniti sva tajna antimonarhijska društva, te da će provesti kazneni postupak protiv svih pomagača sarajevskih atentatora u Srbiji. Vlada Kraljevine Srbije dobila je samo dva dana roka da odgovori na ovaj ultimatum. Sa ovom notom bili su upoznati ambasadori Monarhije i u drugim zemljama, koji su imali zadatak da vladama država u kojima se nalaze protumače ove korake Beča, ne navodeći stvarni tekst. Ambasadori Monarhije su na taj način trebali pomoći ograničavanju mogućeg rata da bi  sukob bio ograničen samo na K&K Monarhiju i Kraljevinu Srbiju. Oni su takođe vladama tih zemalja pokazivali pismene dokaze o umiješanost Srbije u atentat. Ti su dokumenti govorili o opasnim snagama koje u Kraljevini Srbiji raspiruju mržnju protiv Monarhije, kao i o dolasku atentatora sa naoružanjem iz Beograda, metropole Srbije. Prema njihovim dokazima trebale su vlade tih zemalja zaključiti da Monarhija ima puno moralno i političko pravo i dužnost da se brani pred ovakvim terorističkim i barbarskim metodama. Ultimatum Srbiji je prikazan potpuno legitimnim u tadašnjoj monarhijskoj štampi. Vlasti Kraljevine Srbije su nakon analize ove note konstatovale da je 5. tačka ultimatuma neprihvatljiva za njihovu zemlju. U toj se  tački zahtijevalo da monarhijski organi nezavisno sudjeluju u istrazi protiv „prevratnog pokreta u Srbiji, koji je uperen protiv Monarhije“. Ova tačka ultimatuma je predstavljala čistu povredu suvereniteta Srbije i namjernu provokaciju rata. (Alan Palmer, „Twilight of the Habsburgs“.)

                                          (Nastaviće se)