ISTORIJA SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
najstarije južnoslovenske države na Balkanu
Piše : Saud Grabčanović
Ugarski kralj Ludovik je lijepo primio svog dojučerašnjeg neprijatelja. Pobunjeno plemstvo u Bosni je za novog bana izabralo Tvrtkovog mlađeg brata Vuka. Ne zna se da li je on bio glavni pokretač ove pobune ili je bio samo nečija marioneta. Prihvativši ponovo ugarsku vlast, Tvrtko je dobio vojnu pomoć od ugarskog kralja i vratio se u Bosnu marta 1366.godine. Do kraja toga mjeseca povratio je velik dio svoje banovine, ali ne sve. Imao je i podršku gospodara Donjih Kraja. U sukobu su sudjelovali razni plemići, koji su često mjenjali strane, kako im je odgovaralo. Najznačajnija prebjeglica na Tvrtkovu stranu u ovom sukobu bio je Sanko Mitlenović, vodeći humski velikaš, pod čijom vlašću se nalazio veliki dio Huma između Nevesinja i Konjica i obale. U drugoj polovini 1367. on se nagodio sa Tvrtkom, pa je zaključen mir kojim je Sanko zadržao svoje posjede, ali je zauzvrat ponovo priznao Tvrtkovu vlast. Do kraja 1367. Tvrtko je povratio svu svoju banovinu, a njegov brat Vuk je bio prognan.
Vuk je u progonstvu pokušavao dobiti pomoć sa strane, naročito od pape. Međutim, ništa se od Vukovih zamisli nije ostvarilo, jer je uz Tvrtka bio ugarski kralj. Do 1374. Vuk se izmirio sa Tvrtkom i vratio nazad u Bosnu. Sljedećih godina Vuk je ostao u Bosni kao mlađi ban. Jedini tragovi njegovog prisustva iz ovih godina jesu povelje koje je on odobrio. Do početka 70-ih godina 14. vijeka Tvrtko je toliko ojačao, da se počeo miješati u međusobne sukobe srpskog plemstva. U dijelovima zapadne Srbije je u to vrijeme vladao agresivni župan Nikola Altomanović, čija se vlast širila od Rudnika do Jadranskog mora, duž Drine, Gacka, Bileće i Trebinja. Nikola Altomanović je u pobuni vlastele u Bosni direktno pomagao Tvrtkovog brata Vuka, borio se sa Dubrovčanima, a Lazaru je oteo Rudnik. Imao je i pretenzije da zavlada Prizrenom i da postane glavni gospodar Srbije. Kralj Tvrtko I je, kao unuk srpskog kralja, po neni bio jedan od glavnih pretedenata na prijestolje srpskih kraljeva, jer je dinastija Nemanjića sa Urošem Nejakim bila potpuno izumrla po muškoj liniji. Tvrtko je koristio svoje nasljedno pravo i uključio se u građanski rat i sukobe velikaša u Srbiji u borbi za tron Nemanjića. Godine 1374. Tvrtko je zajedno sa svojim saveznikom, srpskim knezom Lazarom, pobijedio Nikolu Altomanovića i dobio njegove oblasti u Podrinju, dijelove Raške i primorja. Nakon ovih velikih pobjeda i teritorijalnih proširenja Bosne, Tvrtko je krunisan 1377. godine kao kralj Bosne i Raške. Krunisanje je odžano u crkvi u Milama, danas Arnautovićima kod Visokog. Tvrtko je uzeo titulu: „Po milosti Božjoj kralj Srbljem, Bosni, Pomorju i Zapadnim stranama“. Tvrtko za svoje krunisanje nije dobio odobrenje i krunu od pape, pa se krunisao krunom srpskih kraljeva na čije je prijestolje bio pretedent. Papa, koji je u katoličkom svijetu imao odlučnu riječ o priznavanju kraljevskog statusa, Bosni je status kraljevstva priznao tek u vrijeme Stjepana Tomaša, 1445. godine.
Osim kraljevske titule, Tvrtko je uzeo i istočno kraljevsko ime Stipan/Stjepan (grč. stephanos, okrunjeni), po prvom kršćanskom mučeniku Sv. Stjepanu (tj. prvom svecu koji je ponio “krunu mučeništva”; što je pogodna paralela sa kraljem koji prvi u svojem rodu nosi kraljevsku krunu). Tvrtko je okrunjen tzv. “sugubim” (dvostrukim) vijencem, koji je značio da je vladar Bosne (ta mu je vlast pripadala samim time što je Kotromanić) i za kralja Srbije (budući da mu je baka Elizabeta Nemanjić i da drži neke srpske zemlje). Kasnije, 1378—1385, Tvrtko je svoju vlast proširio u trebinjskoj oblasti, Konavlima i sjevernoj Zeti. Iskoristio je borbe u Mađarskoj, do kojih je došlo poslije smrti kralja Lajoša I (1382), i dobio je od njegovih nasljednika Kotor. Poslije smrti kralja Ludovika I. 1382. ugarska kraljica Marija, njegova sestrična, radi učvršćenja saveza s Tvrtkom, ustupa mu grad Kotor 1385.godine. Tvrtku je cilj bio osigurati svojoj banovini izlaz na more i razbijanje monopola dubrovačke luke. Zbog toga je on 1382. godine podigao grad Herceg Novi, kao utvrđenu luku svoje banovine. Prvobitno mu je dao ime Sveti Stipan, u slavu i spomen Svetog Prvomučenika Stjepana, ali je grad poslije nekog vremena dobio naziv Novi. S pojavom prvih trgovačkih brodova, koji su počeli pristizati u tek osnovano naselje i prenositi sol, nastaju prve teškoće. Dubrovnik, koji smatra trgovinu soli svojim monopolom, novu Tvrtkovu tvrđavu vidi kao opasnu ekonomsku konkurenciju. Lokacija za podizanje grada odabrana je pažljivo i prema potrebama Tvrtkove banovine. Lokalitet koji je određen za podizanje grada nalazio se na sjevernoj strani bokokotorskog zaliva u župi Dračevici.
Gradnja prve tvrđave započela je krajem maja1382. godine, a završena je u oktobru iste godine. Prva tvrđava se nalazila na samoj obali Topaljskog zaliva, gdje je teren bio povoljan za odbranu od mogućeg napada. U neposrednoj blizini utvrde postojali su povoljni uslovi za pristanak brodova i gradnju luke. Blizu grada na rječici Sutorini podignuta je trgovina soli sa skladištima, a prve lađe natovarene soli dolaze već u avgustu 1382, što je za novi grad značilo i početak njegovog života. Novi je podignut sa točno određenim ciljem i namjenom, a to je da bude mjesto trgovine soli. Dobitak grada Kotora 1385.godine nije zadovoljio Tvrtka, koji je želio preuzeti cijelu istočnojadransku obalu. Zato on ubrzo napada na hrvatsko primorje i Dalmaciju. Kao prvi grad zauzima Klis1387, kojim su tada gospodarili Šubići. Njegove akcije otežavaju neko vrijeme napadi Osmanlija na Srbiju i Bosnu. Jedna turska vojska je bila poražena 1388.g. kod Bileće. Kasnije je Tvrtko otvoreno pomagao bunu hrvatskih velikaša protiv Mađarske, a sa srpskim knezom Lazarom je bio saveznik napuljske dinastije. Knezu Lazaru je pomogao u bici na Kosovu polju1389.god. Tvrtko je poslao u pomoć knezu Lazaru jedan dio svoje vojske, predvođen velikim vojvodom Vlatkom Vukovićem, pobjednikom nad Turcima u bici kod Bileće. Vojvoda Vlatko je po povratku iz bitke izvijestio Tvrtka da je pobjeda bila na kršćanskoj strani ! Pred kraj života, 1388—1390 Tvrtko je nastojao zadobiti pod svoju vlast kompletnu Dalmaciju, u čemu je i uspio. Za vrijeme građanskog rata u hrvatsko-ugarskoj državi, Tvrtko pokušava ostvariti svoj stari san, zauzeće istočne polovice Jadrana. U ljeto 1390. godine Tvrtku se pokoravaju gradovi Split, Trogir, Šibenik i otoci Brač, Hvar i Korčula.
Tvrtko je tako zavladao skoro svim dalmatinskim gradovima, osim Zadra (Mlečani su mu odbili pružiti pomoć) i Dubrovnika, te najvećim dijelom južnog primorja Hrvatske. Pridobijanjem stare hrvatske jezgre, Tvrtko se kruniše i za hrvatskog kralja, a titulu mijenja u kralj Hrvata, Srba, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja, Huma, Donjih krajeva, Zapadnih strana, Usore i Soli sa kojom se prvi put javlja 10. juna 1390.godine. Ali, usred tih uspjeha, on iznenada umire 10. marta1391.godine, ostavivši nedovršeno svoje veliko djelo,stvaranje bosanskog carstva!
Brak i potomstvo : Kralj Tvrtko I je bio oženjen Dorotejom Vidinskom-Šišman , koja je bila poznata i kao Doroteja Bdinska ili Doroslava Bugarska. Doroteja je rođena na Vidinskom dvoru 1355. a umrla je u Bobovcu 23. august 1390. Godine. Ona je bila kćerka bugarskog cara Ivana Aleksandra Sracimira Šišmana i njegove supruge Ane Slave od Vlaške. Bila je princeza Vidinske despotovine i Bugarskog carstva, te brakom kraljica Bosne, kao supruga Stjepana Tvrtka I Kotromanića. Doroteja se udala za Tvrtka 8. decembra 1374. godine i postala banica Bosne. Prema dubrovačkim zapisima, vjenčanje je bilo veliko i svečano. Godine 1377. njen muž se krunisao za kralja Bosne, te je ona time postala prva bosanska kraljica. Doroteja je rodila budućeg kralja Tvrtka II. Neki se istoričari sa tim ne slažu i tvrde da je Tvrtko II, baš kao i Ostoja, bio vanbračni Tvrtkov sin. Kraljica Doroteja je umrla 1390. a te godine kralj Tvrtko I ulazi u pregovore s austrijskim vojvodom Albertom II o mogućem braku s nekom habsburškom princezom. Ovi pregovori nisu urodili plodom, a već sljedeće godine kralj Tvrtko umire.
( Nastaviće se)