Piše: Jusuf Trbić
Konačno i jedna pobjeda Bosne i Hercegovine. Nakon više od dvije decenije stalnih poraza u svemu što se označava pridjevima bosansko, demokratsko, ljudsko, nakon poraza svih iluzija, svih snova, svega u šta smo vjerovali, nakon potpunog poraza ljudskosti, morala i čestitosti, stigla je, eto, i ta velika fudbalska pobjeda, koja nam je pokazala da izlaza, ipak, ima. Izlaz je, naime, na ulazu. To jeste – treba se vratiti vrijednostima koje smo znali prije velikosrpske agresije na našu zemlju, prije nego što se strašni džehenemski vakat sručio na naše glave, treba se vratiti normalnim ljudima i običajima, radu, redu i poštovanju drugoga i, prije svega, onoj vrsti mišljenja koja priznaje ljudske vrijednosti, a ne mjeri razlike među ljudima. Da su se pitali naši političari, oni koji vode ovu zemlju i odlučuju o svemu, i fudbalska reprezentacija BiH bila bi sastavljena od predstavnika tri konstitutivna naroda ( za ostale ne garantujem), u omjeru koji odražava rezultate popisa. Ili izbora, svejedno. Ali, kad je nekadašnji fudbalski Mocart, Safet Sušić, izabrao igrače ne po političkom, već po fudbalskom umijeću, ukazala se ona stara Bosna, ona Bosna koja teče kroz naše vene, Bosna koja cvjeta u našim srcima. Uz rad i red, uz patriotizam koji su ovdje mnogi već zaboravili, stigao je i rezultat koji je pokazao da je naša reprezentacija mnogo bolja od nas, od naše države i svih političara zajedno. Sad ih samo treba pustiti da rade svoj posao, i ne dozvoliti političkim glodarima da njihovim uspjehom, hvaleći ih ili kudeći ( kako to radi Dodikov portrčko Rajko Vasić), premažu svoja blijeda lica i počnu uvjeravati glasače da imaju novi lik i novo ruho.
Uspjeh bosanskih fudbalera došao je kao mehlem na ranu napaćenom narodu, sluđenom vrtoglavom političkom igrom koju vodi takozvana međunarodna zajednica, uz sadejstvo domaćih polupismenih i gramzivih političara, i daleki Brazil je odjednom postao putokaz u budućnost. Mi, dakle, možemo, kad hoćemo i kad nas vode pravi ljudi, mi možemo i kad niko ne navija za nas, mi možemo kad se udružimo, ne praveći razlike među nama, osim onih koje se tiču umijeća, snage, sposobnosti. Možemo, uprkos onima koji su i takav trijumf ispratili šutke, bez riječi, sa zavišću i zlobom. I zato ima pravde u tome što je pobjedonosni gol, koji nas je i odveo među svjetsku elitu, postigao Vedad Ibišević. On je, kao osmogodišnji dječak, protjeran iz svoje kuće na obali Drine, zajedno s porodicom, u beskrajnoj koloni ojađenih, ubijenih, opljačkanih i poniženih, koji su morali da odu, da bi njihove kuće, avlije i njive, da bi njihovu zemlju i nebo, prisvojili oni koji su krvlju, suzama i masovnim grobnicama stvarali novi zavičaj za jedan narod i jednu religiju.
A međunarodna zajednica je podržala zločin. Embargom na oružje, pasivnošću, savezništvom sa zločincima, međunarodna zajednica, oličena u političarima svih fela, od Mejdžora do Miterana. Ruku nam je pružila samo svjetska javnost, novinari, umjetnici, običan svijet koji se zgrozio nad onim što se čini Bosni, pa je to i svjetske političare, na kraju, natjeralo da djeluju. I to onda kad je bilo jasno da je bosanska armija toliko ojačala, da bi uskoro mogla potpuno poraziti bosanske dušmane. A kad smo ih poslušali i zaustavili napredovanje Armije BiH, ta ista međunarodna zajednica skrojila nam je i nametnula državu kakva ne postoji nigdje, niti je postojala, od kako je svijeta i vijeka. Izdijelila je Bosnu na dijelove, priznala Republiku Srpsku i rezultate zločina i genocida i ozakonila postojanje plemena, izjednačenih s religijskom pripadnošću, sa samo jednim jasnim ciljem : ograničiti, onesposobiti, ograditi muslimane koji, kako je to Žiskar Desten jasno rekao, ne pripadaju evropskoj kršćanskoj tradiciji. Zbog toga su nam, pod firmom demokratije, prodali i pravilo da ta tri plemena moraju biti ravnopravna na državnom nivou, bez obzira na to koliko kojih ima, ukidajući sasvim, do korijena, građansko društvo i građane, na kojima počiva čitava današnja zapadna civilizacija. Danas u Republici Srpskoj vlada pravilo kakvo je uobičajeno u svijetu : jedan građanin – jedan glas, jer su tu Srbi u ubjedljivoj većini, uz potpunu ( i dozvoljenu) diskriminaciju svih ostalih. Posebno Bošnjaka. U krajevima u kojima dominiraju hrvatske stranke, važi isto pravilo, pa se to, recimo, zahtijeva i za grad Mostar, jer su tamo Hrvati u većini. Ali, na nivou države – to ne može nikako biti, jer su Bošnjaci u većini u BiH. Dakle, manjina stanovnika ove zemlje, i to oni koji su se protiv te zemlje borili svih sredstvima, dobila je, voljom međunarodne zajednice, pravo da odlučuje u ime većine i da određuje šta u BiH može, a šta ne može. Čak i ako popis, ovaj ili neki budući, pokaže, recimo, da Bošnjaka procentualno ima koliko i Srba u Srbiji, Bosni neće biti dozvoljeno da bude normalna država. Potvrđuje to, na svoj način, i opšta hajka na Željka Komšića, pa se i rješavanje pitanja Sejdić-Finci, po diktatu HDZ-a, svodi na to kako obezbijediti toj stranci da u Predsjedništvo BiH bira «svog» Hrvata. O čemu, dakako, u presudi evropskog suda nema ni riječi.
Nedavno je glasnogovornik SNSD-a Srđan Mazalica, mrtav-hladan, predložio da se Romi, Jevreji i ostali jednostavno izjasne kao Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, i sve će biti u redu. Ovaj skandalozni prijedlog , čini se, naišao je na razumijevanje međunarodnih zvaničnika, kojima je bitno samo da Bošnjaci, to jest muslimani, budu jedno od tri plemena, ravnopravna, po njihovom modelu, i da BiH ostane podijeljena država. Oglasio se, gospodski, Jakob Finci, koji je rekao da se nada «da će gospodin Mazalica 2014. godine biti kandidat za potpredsjednika RS-a iz reda hrvatskog ili bošnjačkog naroda.» Ali, Dodikovi juršnici znaju šta govore, jer međunarodna zajednica prihvata u Bosni sve što održava njenu nestabilnost i podjelu, sve, samo ne demokratska pravila po mjeri njihovih sopstvenih država. I tako će biti sve dok Bosanci i Hercegovci ne shvate da se od drugih nemaju čemu nadati i da moraju pomoći sami sebi. Po modelu fudbalske reprezentacije : rad, red i sposobnost, pametne vođe i prava taktika. I, naravno : da bi neko postao dio svijeta, mora pobjeđivati. I kod kuće, i u gostima.