Piše: Jusuf Trbić
Novine su javile : u Janji su sahranjene tri civilne žrtve rata, nakon dugog procesa identifikacije. Mujo Sprečak, Mehmed Ćehajić i njegov usvojeni sin Samir Muratagić konačno su našli smiraj u svojoj zemlji. Ali, još ima onih koji nisu nađeni. Leže u nečijoj tuđoj zemlji, u nečijem tuđem mezaru, i duše njihove nemaju smirenja.
Prije tačno 20 godina nestali su Alija Durgutović i njen sin Asim. Kuća u Ulici 8. avgusta u Janji ostala je prazna. A bila je avlija Durgutovića godinama puna sloge i radosti. U jednoj kući Enver sa ženom Fadilom i kćerkom Aminom, s njima i majka Alija i brat Asim.U drugoj Omer sa ženom Fehimom i sinom Hikmetom, u trećoj Aljo, žena mu Hatidža i djeca Sanida i Senad. Četiri brata, avlija puna topline. A onda je došao crni vakat, teror, odvođenja. U ljetnu kuhinju je useljen Drago Cvjetković iz Potpeći. U početku nije pravio probleme, ali, kako je vrijeme teklo i Durgutovići se polako spremali da idu, on se širio, osvajao kuće, prodavao šta hoće. Otišli su svi, sem majke i najmlađeg brata. Oni nisu htjeli da idu. Mislili su da nikome nisu krivi.
A onda, jednog jutra, žena koja im je donosila mlijeko zastala je pred vratima. Ispod stepeništa, na ulazu u kuću, širila se velika mrlja krvi. Od Alije i Asima ni traga ni glasa. I kako tad, tako i danas. Niko ništa ne zna. Kao da su u zemlju propali. Durgutovići su jedino čuli da su tog jutra viđeni neki ljudi kako u blizini deponije, na obali Drine, zakopavaju nešto što je ličilo na ljudska tijela. Obaviještena je policija, ali kao da i nije. Čak su im rekli i da je nestao zapisnik napravljen tog jutra u njihovoj avliji. Ništa. Ni tad, ni sad.
Kad sam svojevremeno sakupljao građu za «Majstore mraka», nisam očekivao da ću naći toliko smrti u Janji, u kojoj ni jedan Bošnjak ni glas nije digao na nekog Srbina, u kojoj nije bilo ni traga bilo kakvih sukoba. Čak je u aprilu 1992. godine grupa uglednih ljudi potpisala proglas kojim traži mir i suživot. A pričalo se kako su neki poznati Janjarci, navodno, spasili Janju, da ne bude velikog belaja početkom aprila te godine. Pokazalo se da su to bile prazne priče. Karadžićevi gospodari rata odlučivali su o svemu, pa su tada odlučili da se prvo pozabave Bijeljinom, jer je bila veća, a da Janjarce ostave tu, za neko vrijeme, ako im zatrebaju za razmjene, prinudni rad ili poljoprivrednu proizvodnju, a i da njihovim primjerom mogu mahati pred strancima. A onda, kad su odlučili da isele Janju, to su i učinili, i to niko nije mogao spriječiti. Ispalo je da su oni koji su nagovarali narod da ostane kod svojih kuća i bude poslušan novoj vlasti, zapravo, radili ono što su SDS-ovi lideri i htjeli.
A ostanak je mnoge koštao glave.
U aprilu je iz bijeljinskog «Žitoprometa» odvedeno pet radnika, među njima i Hakija Gutić iz Janje. Svi su ubijeni. Time je bila otvorena i janjarska knjiga mrtvih. U maju 1992. godine policija je iz njegove kuće odvela Begu Bukvića i ubila ga. Zatim je u junu iz kafane u centru Janje odveden Fadil Sinanović. Njegovi posmrtni ostaci nađeni su 2007. godine na groblju u Sremskoj Mitrovici. U avgustu je policija iz kuće odvela Jusufa Terzića i ubila ga. Iako su ljekari, koji su pregledali leš, konstatovali da se radi o ubistvu, osnovni javni tužilac Nadežda Milošević službeno je konstatovala da « nema mjesta pokretanju krivičnog postupka.» Ubrzo je Miko Filipović iz Ljeskovca ubio dječaka Edina Hurembegovića, sina jedinca Nedima i Slavice Hurembegović, devetnestogodišnjaka. Ubio ga je tukući ga krvnički na ulici, u centru Janje, u sred dana. Salku Ljeskovicu je te jeseni odvela policija, i niko nije znao gdje je. Sve dok nije stigla obavijest da je ubijen u logoru Rtanj-Boljevac, kod Zaječara u Srbiji. Točak zločina se počeo okretati, i ništa ga više nije moglo zaustaviti.
U svom stanu u Bijeljini zaklani su Mehmed Ćehajić, njegova žena Raša i usvojeni sin Samir Muratagić. U knjizi «Majstori mraka» II dio zabilježio sam i priču o čovjeku koji je iz Srebrenice u torbi donio odsječenu glavu, iznio je u kafani i stavio na sto. Janjarci su se krili po adama i vikendicama, nadajući se da će zlo proći. Ali nije. I bilo je sve gore
Čitavu porodicu Ćazima Ćelahmetovića odveli su na prinudni rad, njega najduže. A onda, kad su ga pustili na kraći odmor, ubio ga je na ulici komšija, izbjeglica Tihomir Vićanović. Jednostavno je zapucao iz automata na Ćazima i Faika Kasića. Ćazima je ubio, Faika teško ranio. Slučaj je prijavljen, izašao je na lice mjesta i istražni sudija, sve zapisao i – ništa. Tihomir je još neko vrijeme mirno živio u Janji, a zatim se odselio. Kažu : u Australiju.
Asim Topalović je ubijen u svojoj avliji. Pogađate : ne zna se ni ko je to učinio, ni zašto. Edin Arnautović je, zajedno sa Nedžadom Kurtovićem i njegovom ženom Edinom, ubijen na obali Drine, kod Balatuna. Mnogo je Janjaraca poginulo na Majevici, gdje su, kao robovi, odvedeni da kopaju rovove i rade druge teške poslove za Srbe. Među njima i Mujo i Jusuf Spahić, pa Faruk i Mehmed Huremović, Šaban Ćelahmetović, zvani Sakib i njegov sin Mehmed, Asim Potoković, Muhamed i Mehmed Salkanović, Nedžad Korajčević…Braća Šerifović, Suljo i Šerif, natjerani su da uđu u minsko polje. Suljo je izgubio obje noge, Šerif jednu. Stotine ljudi iz Janje je prošlo kroz pakao prinudnog rada, skoro hiljadu njih je odvedeno u logor Batković. Zaklani su Milkići, Izo i Suada, ubijena stara Đulza Durgutović, ubijen je Adil Vrabac… Knjiga smrti i patnje, knjiga suza i poniženja, crna knjiga bez kraja. U Janji, koja nikakvog rata ni vidjela nije.
Na spisku žrtava su i : Fahret Arnautović, Zakira Begić-Hrustampašić, Fadil Durgutović, Alija Đezić, Jusuf Gruhonjić, Izet Hadžić, Nedžib Halilović, Esad Hrustampašić, Fata Hrustampašić-Prosičanović, Dževad Jašarević, Mujo Karjašević, Uzeir Mujkanović, Zumreta Salaharević-Alihodžić, stradali 1992. godine. Tu su i : Halid Godušević, Zahir Krdžić, Mujo Spahić, pa Ismet Arnautović, Fahrudin Burić, Alija i Rašid Dedić, Bajro i Senad Karjašević, Smajo Konaković, Jakub Mehanović, Džemil Mehmedović, Jusuf Spahić. U posljednjoj godini rata poginuli su, kao civilne žrtve, Fahrudin Halilović, Adil Hasanović, Mustafa Mehić, Safet Mehmedović, Muhamed Nasufović, Fadil Osmanović, Pašaga Velagić. O njihovoj smrti svjedoči i spomenik civilnim žrtvama rata Janje u dvorištu Atik džamije. Ni za jedan od ovih zločina niko nije odgovarao. Ni policija, ni vojska, ni tadašnji političari, ni Vojkan Đurković, ni oni koji su formirali i vodili logor Batković, ni oni koji su srušili džamije. Niko.
I ovaj spomenik je postavljen uprkos vlastima ovog entiteta, zahvaljujući hrabrosti i upornosti ljudi u Janji, posebno onih u Medžlisu Islamske zajednice. Svi im dugujemo zahvalnost.
Jer, zahvaljujući njima, mi, koji smo preživjeli, nećemo zaboraviti..
A buduća pokoljenja znaće šta nam se dogodilo.