Jugonostalgija i subverzija

Obilježavanje ovogodišnjeg Dana Republike, koje se od raspada Jugoslavije pretvorilo u neformalna okupljanja i privatne iskaze pojedinaca, predstavlja prekretnicu u odnosu prema zajedničkoj prošlosti i nasljeđu tog doba. Trebala je proći trideset i jedna godina od raspada zemlje koja je u Jajcu samo formalno utemeljena, ali je zapravo stvorena kroz sedam ofanziva, da bi se prošlo procese potpunog odbacivanja i negiranja, pa jugonostalgije kroz osobnu memoriju, zatim faze reafirmacije isključivo pop-kulturnih fenomena do konačnog sadržajnog osvrta na socijalističko nasljeđe i otkriće subverzije koje jugoslavensko ime i dalje simbolički nosi.

UZETI NAJBOLJE, A ODBACITI NAJGORE

I sada, kada su konačno sve te faze jedna po jedna odradile svoje, došlo se u situaciju u kojoj praktično ravnopravno koegzistira sve od navedenog, s time što upravo sveprisutno odbacivanje kod nimalo zanemarivog postotka ljudi umnogome i održava živom banalnu jugonostalgiju koja ne odmiče dalje od izjava kako je nekad bilo bolje i moglo se zaspati na klupi u parku. Drugim riječima, do posljednjeg koraka u kojem će o Jugoslaviji i njenoj ostavštini biti moguće racionalno raspravljati, pa uzeti najbolje od nje, a odbaciti ono najgore, preostaje još to da subverzija odradi svoje.

Davno je još, ima tome i deset godina, Viktor Ivančić već i samim naslovom tada objavljene knjige “Jugoslavija živi vječno” najavio ono što je u intervjuima naglašavao, da Jugoslaviju danas treba koristiti kao subverzivnu provokaciju aktualnim režimima. Osobno sam usvojio takav stav i ispisivao čitave knjige o toj temi, ali tek ove godine prvi čovjek u Hrvatskoj je, kao da se to podrazumijeva, izvjesio zastavu Jugoslavije na vlastiti balkon povodom 29. novembra. Što ga je koštalo anonimne prijave, bizarnog dolaska policije i činjenice da je postao regionalna vijest, posebno nakon što je rekao da on već trideset godina trpi ustaške zastave. Upravo zbog tog njegovog čina, ova godina jeste prijelomna po ovom pitanju, što je donekle teško za razumjeti u Bosni i Hercegovini u kojoj je pojavljivanje ovih zastava u javnosti relativno često. U Hrvatskoj je ime Jugoslavije bilo faktično zabranjeno, da bi posljednjih godina takav stav dominantnih politika počeo preuzimati javni prostor i u BiH i u Srbiji. Upravo iz tog razloga mislim da su bile potpuno promašene primjedbe na brojnost jugoslavenskih zastava prilikom sarajevskih prosvjeda povodom mise za Bleiburg. Da, ne treba boraviti u prošlosti i slijepo deklarirati parole i divinizirati Tita po nekoj nostalgičnoj inerciji i bez ikakvog doticaja sa stvarnošću. Ali isto tako, dok god nešto istinski politički nervira nacionaliste, a u ovom slučaju to jesu te zastave, one imaju subverzivni potencijal i dobro su došle u političkom prostoru, bez obzira na napornost ispraznog nostalgičarstva. Ako nešto treba doći kao pouka iz Hrvatske i najava identičnih procesa, to je upravo na ovom polju odnosa prema jugoslavenskom nasljeđu.

KULTURA OTPORA

Kad se pak odmaknemo od ovih analiza, nostalgije i subverzije te pokušamo objektivno sagledati kakva je bila ta Republika i što nam je dobro, a što loše ostavila, stvari stoje ovako: Zauvijek će ostati herojska antifašistička borba, bratstvo jugoslavenskih naroda iskovano kroz nju, društvo socijalne pravde, industrijalizacija, masovno obrazovanje, društvena stanogradnja i modernizam kao takav, vidljiv ponajprije u arhitekturi, kulturi življenja i duhu društva. Ostat će jasno i republičke granice koje su granice i današnjih postjugoslavenskih država.

U lošem smislu ostao je kult ličnosti, afirmacija mediokritetstva i oportunizma, verbalni delikt i suštinski autocenzurirano društvo, jednopartijski sistem i ideja da vladajuća partija ima monopol na društvenim procesima, realna afirmacija nacionalizma unutar Saveza komunista te nedostatak kulture otpora.

Ovo posljednje je i najtužnije, budući da je upravo kultura otpora i stvorila tu zemlju, a nje ne bi bilo bez suštinskog slobodarstva, jednako kao i bez vodstva te partije.

Stoga, na kraju ovog teksta, vrijedi apelirati na što manje isprazne nostalgije i što više subverzije.

(oslobodjenje.ba)