Kada su Čović, Izetbegović i Dodik, 11. aprila ove godine, pod prismotrom ozbiljno nezainteresiranih egzemplara zapadne međunarodne zajednice za razvoj demokracije u Bosni, ušetali u zgradu Evropske komisije na sarajevskoj Skenderiji, kako bi dogovorili unutrašnju raspodjelu korona kredita Međunarodnog monetarnog fonda, Bosna i Hercegovina ušla je u završnu fazu organiziranog političkog (samo)ubojstva.
Piše : Nerzuk Ćurak
Kao što je negiranje genocida posljednja, trajna faza nepriznavanja masovnih i organiziranih smaknuća naroda (o čemu zorno svjedoče višedecenijske negacionističke odlučivačke strukture u Turskoj i Srbiji) tako je i potpuna delegitimacija zakonodavne i izvršne vlasti u režiji SDAHDZSNSD trojca, uz izdašnu asistenciju Brisela i drugih uspavanih metropola i institucija postliberalnog svijeta, posljednja, trajna faza destrukcije bosanskohercegovačke države. Tu destrukciju nazvat ću neologističkim pojmom državocid, koji ću tokom ove tekstualne argumentacije puniti sadržajem.
Ponudit ću jednu od radnih definicija državocida: to je sistematsko ubijanje same strukture države, onoga po čemu država jeste to što jeste, s ciljem redukcije državnog logosa Bosne i Hercegovine na puki teritorij ispražnjen od državnog sadržaja, sveden na bezidentitetski prostor na kojemu ni pod koju cijenu, pa ni cijenu konačne socijalne bijede sopstvenih građana, ne može egzistirati „država kao oblik života“.
Ta tendencija poprimila je snagu ozbiljne strategije koja rovari i horizontalno i vertikalno, i s namjerom i bez namjere, potvrđujući da je famozni koordinacijski mehanizam bio onaj instrument čijim je usvajanjem uokvirena doktrina šokirajućeg pražnjenja Bosne i Hercegovine od svih relevantnih državnih atribucija. Politički dogovor nacionalističkih kartela izdignut je iznad zakonskog poimanja države pa je Bosna i Hercegovina, 25 godina nakon rata, i dalje dejtonijum sa posebnim potrebama, radikalno onemogućena da bude država uobičajenih ljudskih potreba.
Fatamorgana države
Ovih junsko-julskih dana, koristeći virusni mizanscen, to trivijaliziranje i bagatelisanje države kao mogućeg uzornog servisa svojih građana, u potpunosti je suspendiralo Bosnu i Hercegovinu koja je postala privatno vlasništvo nacionalističke gospode koja se dogovaraju. Ideja dogovora na kojoj snažno insistiraju sva tri etnonacionalna politička prvaka materijalizirala se u tolikoj mjeri da je etnonacionalni dogovor zamijenio bilo kakav državni instrumentarij kao bitan faktor proizvodnje politike, čime se ČID – tri tijela, jedna glava, piša (baš kao u etnoselu “Čardaci”) na naše osvajanje države i društva: kroz integralističke dionice povijesti, kroz zajedničku a neoktroiranu pučku kulturu života spram nacionalističke kulture smrti, kroz leopardovu kožu koju nismo izmislili nego smo bili leopard, kroz infrastrukturu socijalizma u kojoj još uvijek živimo, jer nacionalizam nije izgradio ništa… Sve je to danas fatamorgana spram dogovora naroda. A ideja dogovora naroda je ideja države kao fatamorgane.
Ako šta destruira BiH sada i ovdje, onda je to dodikovsko-čovićevsko-izetbegovićevska ideja dogovora, ideja jedne apstraktne umotvorine koja neće zakon kao civilizacijsku logistiku osvajanja slobode već samo i samo dogovor izmaštanih naroda: ako nema dogovora, nema Bosne i Hercegovine.
Taj apokaliptični kondicional uveo nas je u stanje u kojemu nepristajanje na ucjene, omogućene dejtonskim ustavnim provizorijem, garantira minuciozno rastakanje supstance Bosne i Hercegovine sve s ciljem da se dođe do momentuma u kojemu više nema nikakve supstance.
Kao i hiljade drugih građana BiH, ja sam protiv dogovora etnopoduzetnika kao jedinog načina konstituiranja države, kao njenog, nacionalizmom proizvedenog subjektiviziranog maksimuma koji se želi prodati građanima kao objektivna datost. Tu “objektivnu stvarnost”, u kojoj se, na osnovu etničkog dogovora, zna šta je srpsko, šta hrvatsko a šta bošnjačko u BiH, ne vide i ne priznaju ovi ludi neetnički građanski glasovi kao iritirajuća prepreka i frustrirajući podsjetnik vladajućim nacionalistima da njihov dogovor nije dovoljan za suspenziju države u Bosni. Nažalost, svjedoci smo da se etnički dogovor radikalizira s bolesnim uvjerenjem protagonista da samo još malo fali do realizacije svetog cilja: razoriti zajedničku zemlju tako što će Srbi glasati samo za Srbe, Hrvati samo za Hrvate, Bošnjaci samo za Bošnjake!
Postfašizam je tu, zar ga ne primjećujete?
Sada je vrijeme za razobličenje te zamke generirane iz podmukle predpolitičke i političke nepismenosti koja kaže: pa zar sama činjenica da u BiH žive Hrvati, Srbi i Bošnjaci ne implicira način glasanja “svako za svoje” kao uzor demokracije, kao čistu političku vrlinu! Budući da nije mali broj stanovnika BiH kojima se na prvu ta zakonomjernost čini logički ispravna i politički uvjerljiva demokratska legitimacija etničkog dogovora samoproglašenih etnonacionalnih lidera, od prevelike je važnosti razbucati kriterij etnopolitičke pravde kao tinjajući oblik nepravde spram Bosne i Hercegovine i svih njenih ljudi od kojih etnopolitički menadžeri zahtijevaju da trajno ostanu u dobu “samoskrivljene nezrelosti” koja ne dozvoljava da se u Drugom, drugim politikama, drugim medijskim i obrazovnim platformama… prepoznaju znakovi općeg dobra, znakovi uzorne neetničke države.
Ako u demokratskoj državi zahtijevate da politički glasovi prate linije etniciteta, to je politički zahtjev koji se prevodi u ideologiju krvi i tla, pa, ako ga poopćimo, znači da u svakoj demokratskoj državi građani trebaju glasati za stranku koja je krv i tlo; taj princip markiraće kulturnocivilizacijske i političke linije podjele i u Francuskoj, Njemačkoj, Holandiji, Švicarskoj, skandinavskim zemljama… svako će dobiti svoje Herceg Bosne, svoje Republike Srpske, svoje Bošnjačke Republike u zajedničkoj državi. Snažno insistiranje na etnopolitičkom dogovoru koji je intenziviran u ovoj covid godini uvod je u brutalni politički pad, u postfašizam kao radno ime naše nacionalističkošovinističke političke egzistencije u kojoj biti npr. Bošnjak znači nemoći biti liberal, socijalista, komunista, čak ni konzervativac. Za bijedni predrasudni srpski i hrvatski nacionalizam Bošnjak može biti samo musliman a u psihoanalitičkom transferu desničarskog ludila ta divna atribucija reducirana je na neprijateljsku apstrakciju što je potreban i dovoljan uvjet da se bude protiv BiH kao zajedničke neetničke države koja može imati briljantno transetničko i multietničko društvo. A za probuđeni bošnjački nacionalizam Srbi i Hrvati mogu jedino biti bosanski pravoslavci i katolici (samo što oni ne znaju da su samo to!) i tek kroz tu i samo kroz tu egzistenciju Bosna jeste i njihova domovina.
Eto, to čuči u našem korporativnom etničkom postfašizmu čija konačna posljedica, ako ne dođe do promjene političke kulture, može biti trajni status quo, trajna dogovorna politička zajednica, ispod radara zakona. To živimo sada ali frustrirajuće je znati da ćemo to nastaviti živjeti. Izuzev, ako ne proizvedemo uvjete za nenasilni a radikalni politički konflikt koji sve aktere društvene igre izvodi na čistinu. Pa, “izađimo u polje”.
SDA se vraća sebi
U okviru etnonacionalističke paradigme vladanja koja je dominirajuća u Bosni, nemam ništa efikasno protiv etnoklepto dogovora, ali ga ohrabrujem, ako on u politički prostor izvodi sve nacionalističke aktere kao aktere zajedničkog plemenskog dogovora protiv kojeg ustaje (jer je protivnik jasno lociran) legitimna neetnička, transetnička i multietnička snaga svih građana BiH koji umjesto etničkog dogovora kao načina pražnjenja naše zajedničke države od korisnog građanskog sadržaja, zahtijevaju razvoj bosanskohercegovačke države i njenog društva.
Od prevelike važnosti za dalji razvoj Bosne i Hercegovine iznad limita etničkog dogovora, je povratak SDA u punom kapacitetu sebi i svom nadahnjujućem etnoreligijskom izvoru te da se prestane miješati u građanstvo kao političku ideologiju koja je od ove stranke udaljena otprilike onoliko koliko je od predsjednika Trumpa udaljena istina. Pokušaji SDA da u svoj ideološki okvir ugradi građanstvo kao politički koncept je najinfantilniji i najnevjerovatniji način uništavanja Bosne i Hercegovine: Možete li dalje od pet prsta jedne ruke nabrojati građane BiH s lijepim neorijentalnim imenima koji će podržati gradnju građanske BiH u režiji SDA? Može li “bošnjačka javnost” uopće percipirati da je “osvajanje građanstva” u maniri Izetbegovićeve političke opcije siguran i pouzdan indikator da je nacionalna podjela BiH, odnosno ovo što imamo danas, naša izvjesna i trajna budućnost? I mogu li građani BiH uvidjeti da je SDA na braniku građanske Bosne, kriterij istog vrijednosnog ranga kao da SNSD i HDZ kažu da su za Republiku Bosnu i Hercegovinu. Dakle, cilj je da sve ostane isto, da etnički dogovor bude krovni princip, nadilazeće načelo države koja tim krovnim principom polako gubi temelje.
Da bi građani BiH izgradili minimalne uvjete za državu koja će nadići karakterologiju bezdržavnog prostora, SDA mora biti kao HDZ i SNSD. Kao što su njihove politike samo i samo etničke i politika SDA mora biti samo i samo etnička. Kada bi SDA javno saopćila da je kao najuticajnija stranka bošnjačkog naroda odana etnonacionalnom dogovoru sa vodećim strankama hrvatskog i srpskog naroda u BiH, da se, bez građanske mimikrije, vraća u punom kapacitetu politici etničkog dogovora, da briše iz svog programa iluzije o građanstvu kao prodor nečastivog, dakle, kada bi SDA saopćila da se u punom kapacitetu vraća na svoje izvorno političko vrelo a to je bez sumnje etnički dogovor kao prvi i posljednji princip, Bosna i Hercegovina, oslobođena ketmenstva te važne stranke u svojoj modernoj historiji, mogla bi proširiti kapacitete građanske borbe.
Tek tada oslobađa se politički i kulturni prostor za snažni opozicioni front bosanske Bosne mimo SDA (koja nastavlja da se etnički dogovora na dobrobit bošnjačkog naroda kako zna i umije); tek tada otvara se manevarski prostor za četvrti politički i vanpolitički blok koji uključuje aktere iz cijele BiH, tražeći saveznike u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, bez bilo kakvog postavljanja uvjeta bilo koga bilo kome, osim prethodnog uvjeta na koji svi uključeni akteri unaprijed pristaju: da se umjesto države kao dogovorne strukture, država izgrađuje kao zakonska struktura.
Za radikalni, nenasilni politički konflikt
To je, u mome uvidu, politički uvjet svih uvjeta; to je onaj način politike u kojem se konstitutivnost naroda kao dio našeg političkog naslijeđa transformira u alat građanske političke zajednice; alat koji ne straši nego gradi jer, ako objektivno promotrimo našu stvarnost, vidjećemo da je komunistički princip konstitutivnosti kao akt pozitivne slobode bosanskohercegovačkih naroda, sada transformiran u akt negativne slobode: za etničke dogovoraše on supstancijalno i etički ne znači ama baš ništa i sveden je na puki makijavelizam primitivnog tipa: naš krvavo ukradeni novac ostat će u našim konstitutivnim džepovima uzornom i trajnom zloupotrebom načela konstitutivnosti naroda.
Kako je ta zloupotreba dostigla krešendo opasnim intenziviranjem etničkog dogovora, baš u vremenu neproglašenog vanrednog stanja koje živimo, stiču se uvjeti da inkluzivni četvrti blok proširi područje političke i vanpolitičke borbe izvan kriterija etničkog sporazumijevanja kao čina izdaje autentičnog političkog dijaloga. Mimo trajajućih dogovora triju etničkih nomenklatura leži carstvo problema koja delegitimišu etničko poimanje politike. Ipak, neko može postaviti pitanje: da li bez građanske prijetvornosti SDA, država ostaje nezaštićena? Ako se ta stranka suštinski pozicionira samo i samo kao etnička, da li njen potpis na konačni troetnički dogovor prevodi BiH u obezdržavljeni politički prostor tri etničke reprezentacije? Pa to imamo i sad, samo što bi takav politički akt SDA stvorio uvjete za relevantan politički konflikt u kojemu su nacionalne stranke na jednoj strani barikade, a svi drugi politički i nepolitički akteri koji državu ne žele razumjeti kao mehanički zbir tri etničke politike, na drugoj strani. Od Sarajeva do Mostara i Banjaluke, do Prijedora i Bihaća, do Zenice i Doboja, do Trebinja i Čitluka… To je ona vrsta političkog konflikta koja vodi ka međusobnom priznanju a to implicira mogućnost da se država gradi i kao etnička ali i kao građanska politička zajednica, bez korištenja sile od strane etničkog militarizma, ako u budućnosti propadne njegova statična i vječna ideja Bosne kao nedržave.
Zamislimo da na tragu željene transformacije etničke nedržave u neetničku državu, na nekim narednim lokalnim i općim izborima u BiH proširimo područje borbe sa više nego dosadnog etniciteta na pitanja koja ubijaju u pojam vladajuću bosansku nacionalističku trilateralu. I da, kao rezultat širenja političkog okvira, u što više općina, kao početak velike promjene, trijumfiraju antinacionalističke snage koje žele gradnju dobrog, mirnog društva.
Evo jednog primjera: Izvan medijskih reflektora svih ovih godina značajan broj mladih i sredovječnih žena i muškaraca grade mir. Desilo se mnogo puta da ti ljudi iz raznih krajeva naše zemlje dođu na skupove puni predrasuda, stupe pred Drugoga baš kao Ante na Stari Most. Nakon nekoliko dana druženja, ozbiljnog mirovnog aktivizma, pregalačkog rada na redukciji predrasuda, itd… zazor se pretvara u povjerenje, distanca u zagrljaj i Bosna dobija svoje ljude natrag. No, ti ljudi se vraćaju u svoje nacionalističke sredine i sva ona empatija, sav nenametljivi bosanski sadržaj koji su ponijeli svojim kućama gubi se povratkom u zajednice kojima vladaju nacionalističke strukture. Proći će najmanje godina a možda i više da ponovno učestvuju u takvim mirovnim aktivnostima i po navici i inerciji još jednom će biti uvučeni u nacionalizam kao jedini način života. A kada bi u što više općina, ali i na srednjem i državnom nivou vlasti, relevantan rezultat ostvarile politike koje žele da takav ili sličan mirovni aktivizam ugrade u trajne politike svojih lokalnih zajednica, u obrazovne politike, prije svega, mijenjala bi se i paradigma sukoba u paradigmu mira te bi Bosna i Hercegovina postepeno stvarala uvjete za napuštanje besmislice kao što je etnički dogovor.
Od idealizma ka realnosti
Da, ubijeni u pojam, ovakvo mišljenje tretiramo utopijskim, zaboravljajući da je jedno takvo mišljenje u našem susjedstvu (Hrvatska) pretočeno u političku stvarnost pa je progresivna zelenolijeva koalicija Možemo ušla u Sabor jedne duboko nacionalističke države sa velikih sedam mandata. Tomaševićev intelektualno-aktivistički blok je potvrdio da idealizam kada se dobro promisli i osmisli vodi u stvarnost. Nažalost, mi smo kao društvo toliko umrtvljeni da nam je vodeća aktivistička i politička disciplina čekanje, sa ustajalim glagolskim pridjevom šuti i trpi! Gdje su ti mladi ljudi koji bi ustvari trebali kroz političke stranke, civilno društvo, nevladine organizacije, škole i fakultete… transformirati filozofiju bijede u manifest građanske slobode? Hoće li konačno, sa svojih 20, 30, 35 godina… postati mlađi od mojih 55? Žele li uopće slomiti etnoklepto nitkove baš kao što je Možemo slomilo nesalomljivog Bandića? A sve je kupio što je mislio da treba kupiti. Računao je da mu idealisti ne mogu ništa. Kao što ČID – tri tijela, jedna glava, računa da može sve kupiti a organizirana religija svaku im pobunu umrtviti. O, kako bi dobro bilo da je u pravu veliki Kavafi, pa da ih, tu iza ugla, iznenadi “tajni zvuk događaja što nailaze”.
(kliker.info)