Jednom kad beskrajna riječ proguta svemir cio
Počeće naša sopstvena vječnost
Naše nevidljivo umiranje svijeta
Spojiće se naša čela dok sanjaju dubinu
Prsti moje i tvoje krvi u tom će se snu dodirnuti
Kad dan se izgubi sasvim u vodi zaborava
Bićemo dvije zvijezde koje se ponorom hrane
I tonu jedna u drugu kao nebo u vodu
Kad se naša imena uliju u tišinu
Zagrlićeš me kao što mrak
Grli lampu koja dogorijeva
I spustiti glavu u mezar mog srca
Kad se ugase zvuci u dubokom zvonu noći
I vidik potone u ugašene zvjezdane oči
Hoće li svjetlost ikada više pronaći naša lica
(Jusuf Trbić)