Kada vodeći političar poznat po svojim radikalsko-nacionalističkim stavovima punim šovinizma i prijetnje, negator genocida, simpatizer okrutnih lidera profašističke desnice, političar koji bolju polovinu srpskog naroda u Srbiji javno, s tribine, naziva smradovima, kaže da će njegov, entitetski MUP „ući u strukture i područje gdje žive Bošnjaci da ih uvjere da smo spremni da branimo njihovu bezbjednost“, znači poziv na oprez.
Uvjeravanje koje vode uniformirana lica po naređenju čovjeka s takvim pedigreom i živa sjećanja na taj isti MUP i njegova ranija uvjeravanja devedesetih, može da znači samo prijetnju nasiljem.
Piše : Prof.dr. Asim Mujkić
Da ne bi bilo zablude, vođa nastavlja sa uvjeravanjem, da „nijednom Bošnjaku, muslimanu neće faliti dlaka s glave“. To je tek prijetnja. Svako iole informiran, neće moći a da se prigodom ovih riječi ne sjeti istog obećanja đenerala Mladića koje je dao prestravljenim „muslimanskim“ civilima ispred fabrike u Potočarima 11.7.1995.
„Svaki Srbin koji pokuša retorički ili na bilo koji način da ugrozi njihovu stabilnost ili sigurnost imaće problem s našom policijom“, reče Srbin koji retorički ali i na druge načine – zakonima, procedurama, institucionalno – već decenijama ugrožava stabilnost i sigurnost ne samo Bošnjaka nego i svih građana ove zemlje.
Vođa je već odavno razvio „mudru“ strategiju. Kada isključimo kontekst, stavovi koje on već dugo iznosi – premda, sve češće ima problem da se suzdrži, pa mu treba pomoć velikog brata, Vučića, da reterira – naglašavaju sigurnost, štićenje zakona i ustava, pozivaju na mir i dijalog. Međutim, čim u priču uključimo kontekst, životnu stvarnost iz kog su ovi stavovi iščupani, te miroljubive fraze prikažu se u svom pravom svjetlu, kao čista suprotnost, kao prave prijetnje i zastrašivanje.
Istu strategiju primjenjuje Aleksandar Vučić kada pobunjene studente zove na razgovor pa se, kao, žalosti kad ga ovi ignoriraju i kaže, „evo, vidite da oni neće da razgovaraju, a sve sam pokušao“.
Zaista, ko bi se normalan protivio pozivu na razgovor, pogotovo da razgovaramo o ustavnom okvirusvoje zemlje. Ali kada u priču ponovo dodamo kontekst, odnosno, šta je to što vođa podrazumijeva pod ustavnim okvirom ove zemlje – onda imamo problem.
Ustavni okvir koji je mjerodavan za njega je takozvani „izvorni Dejton“ i tu ideju već godinama valja unaokolo, predstavljajući je kao recept za sređivanja krize u Bosni i vraćanje u ustavno-pravne okvire. Evo, on će čak učiniti i prvi korak u smjeru vraćanja ustavnog poretka, pa će preko svoje skupštine donijeti zakon o zabrani djelovanja VSTV i SIPE na području RS, jer tih agencija nema u izvornom Dejtonu, dakle neustavne su i kamen su spoticanja ka normalizaciji stanja.
Međutim, sam njegov poziv na razgovor „o izvornom Dejtonu“ je direktan udar na ustavni poredak, jer je ustavna materija ove zemlje, kroz redovnu parlamentarnu proceduru u kojoj je učestvovala i vođina partija, odavno prevazišla tekst „izvornog Dejtona“. Zamislimo koji bi haos u SAD, pored svog haosa koji ionako unosi Trumpova administracija, izazvao zahtjev da se sada ta zemlja vrati na izvorni ustav iz 1787? Da se sad odbaci amandman o ljudskim pravima, ili onaj popularniji, o pravu na nošenje oružja, amandmani o pravu glasa i zabrani rasne diskriminacije, itd.
Povratak na „izvorni Dejton“ nije samo poziv na ukidanje svih onih institucija koje ljudima ove zemlje olakšavaju život, koliko-toliko vraćaju nadu u sigurnost i pravičnost, omogućuju barem slabašnu nadu u europski put, nego je i poziv na odbacivanje onog jednog jedinog, ali vrijednog amandmana na Ustav, onog o Brčkom, Distriktu BiH.
Nekako se ispod kužnog taloga ovih prijetnji, uvreda, poziva na razgovor, gotovo neopaženo provukla vijest da se Louis J. Crishock, supervizor Distrikta sastao s predsjedavajućim arbitrom Tribunala za Brčko Clint Williamsom. Sa sastanka je poručeno kako bi prijetnje rukovodstva RS „usmjerene protiv državnih institucija i ustavnog poretka BiH mogle imati ozbiljne implikacije za Brčko Distrkt“. Arbitražni Tribunal je konačnom odlukom o Distriktu zadržao pravo da u svjetlu promjena ili prijetnji status ovog dijela BiH, koji je trenutno kondominij dva entiteta, odnosno pod direktnom državnom ingerencijom, može biti promijenjen. Ukoliko RS na čelu s Miloradom Dodikom krene u protivustavnu avanturu, Tribunal može Brčko dodijeliti Federaciji BiH, čime RS postaje rascijepljena na dva dijela.
Još važnije, 2006. godine na području Distrikta međuentitetska linija razgraničenja zvanično je proglašena nevažećom tako da otpada mogućnost da neki entitet traži svoj dio teritorije. Zato je od presudne važnosti za Milorada Dodika nametnuti temu „izvornog Dejtona“ u kojem nema ni SIPE ni VSTV-a, a ni Brčko Distrikta. Brčko je posljednja, ali presudna slagalica u mozaiku secesionističkog projekta.
On nije samo važan zbog teritorijalnog kontinuiteta ili, po potrebi, diskontinuiteta entiteta, nego i zbog toga što je dobar model lokalne samouprave koji je jedini u zemlji uspio vratiti predratnu etničku sliku i koji manje-više uspješno funkcionira na ravnoteži etničkih i građanskih principa bez unutrašnjih etno-teritorijalnih podjela, pokazujući kako cijela zemlja može funkcionirati i u dejtonskim okvirima. Previsok je to ulog za vođu iz Laktaša i njegov režim. Pa šta mu onda ostaje?
Unutrašnja upotreba. Maksimalno zatezanje unutar postojećeg stanja, nastavak maltretiranja svih nas do nekog za njega spasonosnog kompromisa ili šićara.
Ali, zašto on radi to što radi? Prije svega zato što je navikao da kada god daleko zabaci – otcjepljenje, referendum, mirni razlaz u okvirima BiH, prenos ovlasti, ukidanje vojske, sudije muslimani – privuče toliku pažnju i domaćih i međunarodnih aktera koji se potom utrkuju da mu zarad održanja mira udovolje, pri čemu on ostvaruje sitnije, njemu profitabilnije ciljeve koji su doveli do njegove autokratske vlasti u RS.
I tako je decenijama određivao politički ritam koji su svi, opet iz svojih interesa pratili (vidi: Čović), sve dok u tom osjećaju apsolutne moći nije iz šege, da im pokaže da je „jači od sudbine“, protiv samog sebe pokrenuo sudski postupak. I to i bi. Bila je dovoljna samo jedna, nepotkupljiva, profesionalna sutkinja – i sudbina je krenula sasvim drugačijim tokom.
Pokušao je on, istina, ponovo nadjačati sudbinu, pa je sazvao miting. Bolje da nije. Jadno. Pa je platio ocvalog i korumpiranog Giulijanija koji mu je održao slovo o visokim Bosancima. Pa je zvao Vučića kojem, istina zbog svojih problema, treba dizanje tenzija u Bosni, ali ipak ne i suludi avanturizam.
I ko mu je ostao na kraju da se iživljava na njemu? Pa Srbi naravno, kako oni opozicioni tako i oni obični nezahvalni Srbi. Ti nezahvalni, nepatriotski Srbi koji rade u Sarajevu, ni krivi ni dužni, preuzeli su rolu „Alijinih“ ili „soliterskih Srba“ iz Karadžićevog vakta. On zahtjeva od njih da daju otkaz s posla kojeg su ionako dobili „zato što su Srbi“, a ne zato što nešto posebno vrijede, „zato što su Anjštajni“, ili ako pak ne žele, onda da se isele u Federaciju.
Ovako biti udaljen od stvarnog života običnih ljudi, ovako se igrati sa njihovim sudbinama, ovako biti okrutan prema pripadnicima svog naroda, simptom je terminalne faze radikalsko-nacionalističke bolesti koju paralelno gledamo i u Srbiji i u RS.
Propast svakog režima počinje onda kada ga se napada njegovim riječima, frazama, obećanjima i odlukama, što rade opozicionari u RS, i studenti u Srbiji. Kada se oštre riječi kojima je napadao svoje neprijatelje sada poput bumeranga vrate njemu samom. Kada simboli, zastave i fraze koje je do tren prije monopolizirao sada prisvoje oni drugi koje je do jučer prezirao i ugnjetavao. Tada mu se – bilo da govorimo o nazor sazvanim skupovima u Jagodini, Sremtskoj Mitrovici ili u Banja Luci – desi poluprazan trg, odsustvo entuzijazma mase prikupljene s koca i konopca.
Za takve nema ništa gore od praznine trga i muka, mase bez energije, publike koja čak neće ni da zapjeva. Takve vođe su, i mislim da to gledamo ovih dana, uvrijeđene i kivne na „neuzvraćenu“ ljubav kojom svoje podanike obasipaju i sve žrtve koje za njih podnose. Tada nesuvislo mlataraju rukama, dižu ton, vještački se cerekaju dok stoje u redu pred vratima sudbine.
(kliker.info)
