Piše: Saud Grabčanović
Muž Katarine -Herman I. Celjski
Herman I. grof Celjski rođen je u Štajerskoj oko 1333. Godine, a umro je u Beču 21. marta 1385.godine. Herman je bio mlađi sin Fridriha I Celjskog i njegove supruge Diedmund od Valsea. Sa Hermanovim ocem Fridrihom I. Celjskim započela je slavna linija celjskih grofova. Zadnji gospodin Žovnečki i prvi celjski grof bio je Fridrik I, sin Urlika II. Žovnečkog i grofice Katarine Haimburške. Izumiranjem muške linije Haimburga, Fridrih je početkom 14. stoljeća u nasljeđe dobio mnoge posjede i dvorce. Car ga je u 14. stoljeću uzdigao u prvoga pravoga celjskoga (državnoga) grofa s nasljednom titulom. Između 1359. i 1368. godine je Herman I je, zajedno sa bratom Urlihom I, bio starješina grofova celjskih. Nakon smrti starijeg brata Ulriha I, koji je za sobom ostavio sedmogodišnjeg sina Viljema, Herman je 1368. godine postao vođa porodice grofova celjskih, a na tom položaju je ostao sve do 1385. godine. Herman I Celjski je bio oženjen Katarinom Kotromanić, kćerkom bosanskog kneza Vladislava Kotromanića, koji je bio otac i prvog bosanskog kralja Tvrtka. Herman je sa Katarinom dobio dvojicu sinova: Hansa i Hermana II. ( Robert Kurelić,Frankopani i Celjski u petnaestome stoljeću, Izvorni znanstveni rad, Pula 2016.)
Herman I. je 1377.godine sa svojim sinom Hermanom II. i nećakom Viljemom učestvovao u malom krstaškom pohodu u istočnu Prusku protiv paganskih Žemajta, koji je organizovao i vodio vojvoda Albreht III. Austrijski. Prije pohoda na Baltik, Herman je 15. maja 1377. godine u Celju napisao svoju oporuku. Prema toj oporuci, u slučaju da se nijedan od tri celjska grofa ne vrati iz rata na svoj posjed, nasljednikom je imenovan ortenburški grof Fridrih III. Ortenburški, sin njegovoga brata Ota IV. Ortenburškog, bez obzira na prava svoje supruge i sestre. Međutim, Celjski su se vratili iz tog pohoda živi i zdravi, pa je oporuka poništena. Hermana I. je nakon smrti naslijedio njegov drugorođeni sin Herman II. Celjski, pošto mu je prvorođeni sin Hans preminuo veoma mlad 1372. godine. (Siegfried Haider, Geschichte Oberösterreichs (Munchen: Verlag fur Geschichte und Politik, 1987), 112.)
Katarinin sin grof Herman II. Celjski
Herman II Celjski je rođen u Celju 1361. Godine, a umro je u Bratislavi 13. oktobra, 1435. godine. On je bio Celjski grof i hrvatsko-dalmatinski i slavonski ban. Herman II. je bio sin Hermana I. Celjskog i Katarine Kotromanić, a unuk Fridriha I. Celjskog, utemeljitelja dinastije celjskih grofova. Pod njegovom je vladavinom, koja je trajala 50. godina, porodica grofova celjskih postigla je veliki politički uspon. Spretnošću prepredenoga diplomate širio je teritoriju i snagu Celjskih na tlu srednjovjekovne Evrope. Zato se on smatra najvećim predstavnikom kuće grofova celjskih. U vrijeme Hermana II. grofovi celjski doživljavaju ubrzani društveni i materijalni razvitak. (Istvan Tringli, “Die Wurden und die Besitzungen der Cillier in Ungarn”).
Herman je čestvovao u poznatoj bitci kod Nikopolja u Bugarskoj, koja se odigrala 1396. godine. Ta se bitka vodila između krstaške koalicije iz cijele zapadne Evrope, pod vođstvom Ugarske, a na čelu sa carem i kraljem Sigismundom, i osmanske vojske, na čijem je čelu stajao sultan Bajazit, zvani Munja. Taj krstaški rat je organizovao i podstakao tadašnji papa Bonifacije IX. koji je zagovarao protjerivanje Osmanlija iz Evrope. Bitka kod Nikopolja se u početku vrlo dobro odvijala za krstašku koaliciju i Osmanlije su bile pred porazom. Dolazak oko 5000 srpskih vitezova –konjanika, osmanskih vazala u pomoć Bajazitu, a koje je predvodio despot Stefan Lazarević, predstavljao je presudni faktor u ovoj bitci. Evropski krstaši koje je napala srpska konjica sa leđa, u daljnjem toku bitke su doživjeli katastrofalan poraz i veoma velike gubitke! Herman II. je u tim presudnim trenutcima spasio ugarskom kralju Sigismundu (Žigmundu) život. Sigismund je bio teško ranjen, pa ga je Herman zaštitio od bijesnih janjičara, a zatim mu je pomogao da pobjegne na mletačku lađu na Dunavu. Tom je lađom ranjeni Sigismund sa pratnjom pobjegao prema tvrdom Konstantinopolju, koji je u to vrijeme još uvijek bio slobodan kršćanski grad-država. Pošto je u Konstantinopolju Sigismund prebolio rane i ozdravio, vratio se sa brodom nazad u Ugarsku, tačnije prvo u Dalmaciju kojom su Ugri tada vladali. (Dopsch, Grafen, 22.)
Po povratku u Budim Sigismund je Hermana II. za njegovu hrabrost i pomoć bogato nagradio novim posjedima. Kao priznanje za njegovu odanost 1397. godine darovao mu je grad Varaždin, a 1399. godine cijelo Zagorje. Dobijanjem posjeda na području Slavonije, porodica Celjskih je ušla u krug hrvatske feudalne elite. Pored toga, car i kralj Sigismund je kao znak velikog priznanja Hermanu koji mu je spasio život obećao da će oženiti njegovu kćerku Barbaru, ali zbog njene mladosti do zaruka je došlo tek krajem 1405. godine. Sigismund je u to vrijeme bio udovac, pošto mu je umrla prva žena Marija koja je bila Barbarina rodica. Udajom kćerke Barbare za cara i kralja Sigismunda grof Herman II. je uspostavio dinastičku vezu sa carskom i kraljevskom dinastijom Luksemburgovaca. Zahvaljujući tome, on je 1406. godine imenovan za bana Slavonije, a djelovao je i kao pouzdani diplomata kralja Sigismunda. U periodu od 1423. do 1435. godine Herman je bio na dužnosti hrvatskog bana. (Nada Klaić, Zadnji knezi Celjski v deželah sv. krone (Celje: Presse 1991, 25-33.)
Pošto je preko majke bio u srodstvu s dinastijom Kotromanića, Herman II. je 1427. godine sklopio ugovor o nasljeđivanju sa svojim rođakom Tvrtkom II. kraljem Bosne. Po tom ugovoru, ako kralj Tvrtko umre bez muških potomaka, bosansko prijestolje je trebalo pripasti Hermanu. Međutim, do realizacije ovoga ugovora u praksi nikada nije došlo, jer je nakon misterioznog nestanka ( likvidacije ?) Tvrtka II. na prijestolje Bosne po drugi put sjeo kralj Stjepan Ostoja, vanbračni sin kralja Tvrtka I. Kotromanića. (Robert Kurelić,Frankopani i Celjski u petnaestome stoljeću, Izvorni znanstveni rad, Pula 2016.)
(Nastaviće se)