Sve nam uzmi Milostivi
Uzmi nam najprije oči
Da se ne osvrćemo i ne gledamo
Ono što ostaje Uzmi nam ruke
Da ne mašemo planinama pticama
i zvijezdama
Koje putuju Uzmi nam glas To je jedini
Zavičaj koji nam je preostao
Uzmi onda i noge
Jer ne znaju...
(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
O porodici Mehmeda Ćehajića pisali smo nekada u novinama. I za ono vrijeme, kada se, za razliku od ovoga današnjeg, rado pisalo o dobrim ljudima, to je bilo nešto neobično. Porodica Ćehajić...
Stekao si svega i svačega
Imetak golem u oči ne može da stane
Al vrijeme neko čudno došlo pa ne znaš
Kud ode ona stroga zvijezda što vodila je
Tvoje srce i tvoj život premjeravala
Sopstvena ti koža postala tamnica
Meso ponor mraka bez dna
Krv...
Zatvori prozore kroz koje iz sebe viriš
Zaključaj vrata tišine
U kutije vida poredaj kriške mraka
Ugasi oči i sklopi usta riječi
Što ti pod nogama listaju ko rane
Uspravi zrnca straha
Što već odavno se bude
U pijesku života
U mulju zelenog jutra
Gdje slijepe se godine...
Sat ponoćni kuca
I zima stiže
Trunu uspomene na stolu
U mraku žudi
Cvijet za svitanjem
Raste grad
Pulsira u njemu sjeme smrtno
Našim rukama posijano
Probija već zid
Između tebe i mene
Između tijela i sjenke
Između danas i nekad
Zima stiže
I stiže gluhi čas
Prokleto vrijeme kada
Umrijeće ono što volimo
Jusuf...
Jesen je
Konjanik od magle
Kroz moju dušu jaše
I ptica tjeskobe
Nečujno prolijeće
Gase se vode
Sporo lice noći
Kroz moje oči gleda
A mjesec umorno žvaće
Kosti i meso horizonta
Glas tvoj čujem Svevišnji
Pročitaj drhtaje mraka
I prijetnju oštre vode
Zapamti pjesmu noža
I pjesmu uspravne krvi
Dvije se pjesme u...