Na trgu gužva
Prskaju zvijezde kao petarde
Odvažni spomenici vitlaju mačevima
I oštrim pokretom ruke pokazuju
Kuda se moramo zaputiti
Oni ne ostavljaju nikakvu
Mogućnost izbora
Mi tek smo stigli
I daljinu još nosimo na cipelama
Suviše smo bola ostavili iza sebe
Suviše nevidljivih bolesti
Koje se više ne oglašavaju
Njih...
U predsoblju jutra stoje ljudi
I dišu okomito
Njihove čiste sjene
Nalik na kružne melodije
Padaju svuda uokolo
Curi iz visine bojažljiva kiša
I ljudi hodaju s kišom na čelu
Duž jutra čije odijelo
Visi već u krpama
Pjevaju ljudi u tunelu dana
U njihovim glasovima
Harmonika neba ječi
Kao neman...
Negdje sam je bila izgubila. Žureći da što prije odrastem ostavila sam je u nekom od onih džepića sakrivenih pored srca i nisam imala vremena da ga otvorim, da zavirim, da osjetim kako je biti rod, a ne biti...
(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
Tamna, topla noć i nebo puno hladnih zvijezda. Hladna voda i hladno sječivo noža, i topla krv, svuda. Mrak i krv ispunjavaju sjećanje, duboko poput bunara. Kovitlac užasa hvata za grlo Nihada...