Bijeljina – Otvoreno pismo Goranu Salihoviću Glavnom tužiocu u Tužilaštvu BiH
Piše: Jusuf Trbić
Poštovani gospodine Salihoviću
Dozvolite mi da vam ukratko skrenem pažnju na probleme s kojima su suočene žrtve ratnih zločina u bijeljinskom kraju. Možda ste upravo pomislili kako se svi žale na iste stvari, kad su ratni zločini u pitanju, ali Bijeljina je specifičan slučaj. A zbog čega? Najprije zato što u ovom dijelu BiH nije bilo nikakvih ratnih dejstava, pa nisu postojale dvije strane i bilo kakva ravnoteža u zločinima. Zatim i po tome što je u Bijeljini sve i počelo, prvih dana aprila 1992. godine, kad, praktično, rata u BiH još nije bilo, a i po tome što se oni koji su započeli s masovnim zločinima nisu krili, pa je bijeljinski slučaj poznat u svijetu. U posljednje vrijeme su brojni mediji pisali o zločinima koje su tada arkanovci počinili u Bijeljini (nedavno je o tome obiman tekst objavio Dnevni avaz), a najzanimljivije pitanje glasi : kako je moguće da do danas nikoga u pravosuđu ti zločini nisu interesovali?
Podsjetiću vas.
U Bijeljinu je posljednjeg dana marta 1992. godine došla vojna jedinica iz Srbije ( tada se tvrdilo da je to paravojna jedinica), na čelu s poznatim Željkom Ražnjatovićem Arkanom, visokim oficirom srbijanske Službe bezbjednosti. Pod njihovu komandu odmah su se stavili i opštinska vlast, i policija, i vojska, i sud, i Teritorijalna odbrana i sve institucije sistema, što je potvrđeno i brojnim televizijskim snimcima, a to mogu potvrditi i mnogobrojni svjedoci. Ja sam jedan od njih. Za tri dana ta jedinica je počinila strašne zločine nad civilima, mnogi su odvedeni ili likvidirani pred svjedocima, drugima se zametnuo svaki trag ( neki od njih pronađeni su na grobljima u Srbiji i identifikovani, za ostalima se još traga), a Krizni štab SDS-a objavio je tada spisak ubijenih, koji je nesporni dokaz zločina. Na tom spisku nalazi se 40 imena ( mada je broj ubijenih mnogo veći), i svi sa spiska su civili, među njima ima dosta žene i djece. U Bijeljini nije bilo nikakvih vojnih sukoba, o kojima je tada govorila velikosrpska propaganda, ni jedan navodni “muslimanski ekstremista” nije ni ubijen, ni ranjen, ni zarobljen, niti je ikome suđeno, niti je iko od njih viđen na bijeljinskim ulicama. Mi smo mnogo puta pozivali Okružno tužilaštvo da pokrene proces i ispita okolnosti pod kojima su se zločini dogodili, ali bezuspješno. Bijeljinsko Okružno tužilaštvo, na čelu s Glavnim tužiocem Novakom Kovačevićem (Mladićevim vojnim tužiocem u ratu) nije nikad ni pokušalo da to učini, niti je, na sopstvenu inicijativu, našlo makar jedan slučaj ratnog zločina u Bijeljini. A kakav je rezultat njihovog bavljenja ratnim zločinima na prostoru koji ovo Tužilaštvo pokriva – od Brčkog do Srebrenice – vjerovatno znate i sami. U istoriju pravosudnog beščašća Novak Kovačević i saradnici ušli su podizanjem optužnica protiv stare Fate Orlović, jer se bunila što je podignuta crkva u njenom dvorištu, pri čemu vladika Kačavenda i ljudi iz Srpske pravoslavne crkve, koji su crkvu podigli na tuđem privatnom zemljištu i neće da je uklone, nisu pozvani ni na razgovor. Uz to idu i brojni slučajevi procesuiranja preživjelih Srebreničana, kao i činjenica da ljudi iz bijeljinskog Tužilaštva nikada nisu čuli za zločine u našem gradu, za logor Batković, za arkanovce i progone Bošnjaka, niti za rušenje džamija, mada se najstarija od njih – Atik džamija – nalazi na desetak metara od zgrade Suda. Jer, da su čuli za tako nešto, valjda bi pokrenuli procese na osnovu sopstvenog saznanja.
Kako je moguće, gospodine Salihoviću, da se niko u pravosuđu nije upitao otkud vojnici iz Srbije u Bijeljini, ko ih je pozvao, ko ih je poslao, šta su oni tu radili, pored brojne policije, vojske, pored organa vlasti, i kako nikoga ne interesuje ubijanje tolikih civila? To je bio očigledni primjer ratnih zločina, ilustrovan TV snimcima i fotografijama ( Rona Haviva, na primjer), ubistva su vršena javno i bezobzirno, kao pokazna vježba, ali do današnjeg dana ni jedan od aktera nije zbog toga pozvan na odgovornost. Umjesto toga, srpska boračka organizacija obilježava svake godine, na glavnom gradskom trgu, Dan odbrane i oslobođenja Bijeljine, iznova vrijeđajući i ponižavajući žrtve.
Srpski borci, koji su, eto, “oslobodili” Bijeljinu prvih dana aprila, nastavili su da je “oslobađaju” do kraja rata. Pobili su stotine ljudi, hiljade poslali u logore i na prinudni rad, protjerali su 35 hiljada Bošnjaka Bijeljine i Janje, porušili sve džamije, počinili mnoštvo silovanja, i terorom i zločinima etnički očistili ova dva grada na sjeveroistoku Bosne. U kraju u kojem, kao što znate, nije bilo nikakvog rata. Pomenuću najveći zločin – ubistvo 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić ( među njima je bilo sedmoro djece i osam žena – četiri starije od 60 godina), u septembru 1992. godine. Zločin je počinila specijalna jedinica MUP-a RS-a, poznata kao “Pahuljice”, koja je bila direktno podređena političkom vrhu RS-a i bila pod komandom ministra Miće Stanišića i njegovog zamjenika Tomislava Kovača. Stanišić je u Hagu oslobođen optužbe za ovaj zločin. Ko je onda kriv? Ja sam u knjizi “Majstori mraka”, I dio, objavio imena svih koji su u tome učestvovali, od onih koji su pucali, do onih koji su čuvali stražu. O tome se sve zna, ali već godinama sudije prebacuju ovaj slučaj jedan drugom. Isto je i sa drugim zločinima počinjenim u Bijeljini. U toku je suđenje za logor Batković, a mi smo više puta upozoravali javnost da se to suđenje odvija tako da će, po svemu sudeći, žrtve biti kažnjene, a zločinci nagrađeni i odlikovani.
A za sve ovo vrijeme u Bijeljini mirno žive mnogi koji su do grla umiješani u zločine. Tu su funkcioneri SDS-a iz ratnih dana, policajci koji su odvodili ljude u smrt, vođe paravojnih formacija i interventnih jedinica, članovi kriznih štabova, mučitelji iz logora, otimači tuđe imovine. Mirno žive i : Vojkan Đurković, simbol etničkog čišćenja u ovom kraju, čovjek koji je protjerao i opljačkao desetine hiljada ljudi, Mirko Blagojević, komandant četnika sjeveroistočne Bosne, Vlado Vrkeš, komandant Kriznog štaba Sanski Most, Cvijetin Simić, bijeljinski ratni predsjednik opštine i Kriznog štaba, Pero Simić, glavni propagandista, i mnogi drugi. I čini se nikome ne pada na pamet ni da ih pita šta su radili u ratu.
Zato sam prinuđen da vam se obratim i tražim pravdu za Bijeljinu. Ako je ima. Ja sam, kao običan građanin, našao i dokumentovao desetine zločina u mom kraju, pa valjda i pravosuđe može nešto učiniti. Pod uslovom da to želi.
Hvala vam, na strpljenju. A ja vam stojim na raspolaganju za sve što vas interesuje.
S poštovanjem
Jusuf Trbić
Predsjednik BZK “Preporod”
Bijeljina-Janja
( Preporod Bijeljina)