AKO GRAĐANSKA DRŽAVA ZNAČI ISLAMSKU DRŽAVU….: Da li je Republika Srpska uređena kao islamski entitet?
Naravno, u RS-u nijednoj političkoj stranci ne pada na pamet uvoditi konsocijacijski model koji tako brižljivo čuvaju na nivou države, kao što ni HDZ-u taj model nije blizak na nivou Mostara. Pa kako to da građanski model nekad valja, a nekad ne? Odgovor je jednostavan – valja tamo gdje su Srbi i Hrvati većina, a tamo gdje su u manjini, poput teritorije cijele države BiH, valja širiti rasističke teze o komšijama Bošnjacima kojima se i na sam spomen građanske države poteže argument da je to šifra za stvaranje islamske Bosne.
Piše: D. Hadžović
Na Sedmom kongresu SDA koji je održan u subotu usvojena je programska deklaracija koja je odmah izazvala čitavu buru u bh. javnosti. U njoj se navodi da je dugoročni cilj SDA usvajanje Ustava kojim bi Bosna i Hercegovina bila definisana kao demokratska, regionalizirana, pravna i socijalna država pod nazivom Republika Bosna i Hercegovina, sa tri nivoa vlasti – državnim, regionalnim i lokalnim, s gradom Sarajevom koji je politički, administrativni, kulturni i ekonomski centar Bosne i Hercegovine, građanskim modelom države, njegovanjem zajedničkog bh. identiteta te afirmacijom bosanskog jezika.
Deklaracija je u startu naišla na oštre osude od stranaka i političkih lidera kako iz RS i Srbije, tako i političkih opcija okupljenih oko HNS-a. Tako je srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik deklaraciju nazvao „rezolucijom muslimanskog naroda u BiH koja poziva na sukobe“, premijerka Srbije Ana Brnabić deklaraciju je okvalifikovala „jako opasnom“, za PDP ona predstavlja „puste snove“, dok ju je HNS proglasio „rušilačkom i nedobronamjernom za Hrvate u BiH“. Zanimljivo je napomenuti da je Milorad Dodik rekao još i da deklaracija predstavlja pokušaj uspostave islamske države tako što bi kroz „navodno, priču o građanskom uređenju da prevari Srbe i Hrvate i da na taj način se stvori jedna zemlja koja bi mogla, po onome što je rekao davno Alija Izetbegović, da se stvori zemlja muslimana, a onda da se uvede šerijat“. Podsjetimo da je i njegov politički partner Dragan Čović prošle godine izjavio da građanska država u konačnici znači „islamsku državu“.
Iako je deklaracija SDA samo, kako joj i ime kaže, deklarativan dokument koji postavlja osnovne ideološke i vrijednosne smjernice koje će stranka slijediti, postavlja se pitanja zašto i sam spomen integrisane građanske države u srpskim i hrvatskim nacionalističkim krugovima stvara toliki bijes i otpor te zašto se svaki put kada se građanska stranka spominje poteže argument islamske države?
Krenimo prvo od logičkog aspekta. Ukoliko je uistinu cilj SDA tobožnjim zalaganjem za građansku državu zapravo stvoriti islamsku državu u koju će biti uvučeni Srbi i Hrvati, nije li to malo prekomplikovan scenarij? Koja je logika muslimansku državu nastojati stvarati na teritoriji na kojoj je 50% nemuslimana (a u to svakako treba računati i predominantni procenat sekularno orijentisanih Bošnjaka)? Ne bi li, ako je stvarno cilj islamska država, bilo jednostavnije, logičnije, svrsishodnije ići s rješenjem islamske države na teritoriji na kojoj Bošnjaci već imaju većinu, a SDA vlast, i gdje bi taj projekt kudikamo imao veće šanse za uspjeh (iako i tu svakako i manje od minimalnih)?
Drugo, kako tačno zalaganje za građansku državu može imati prikriveni cilj stvaranja islamske države kad jedno potpuno isključuje drugo?
Spominjanje islamske države u kontekstu zagovaranja građanske, ma koliko besmisleno bilo, ima svoju svrsishodnu propagandno-ideološku upotrebu. Njom se, najprije, nastavlja kako pred Evropom tako i pred vlastitim glasačkim tijelom podgrijavati teza o Bošnjacima kao prikrivenim muslimanskim fundamentalistima i potencijalnoj sigurnosnoj prijetnji u Evropi, koje samo kontrola od strane bh. Srba i Hrvata, odnosno konsocijacijski model u BiH, sprječava u uspostavljanju svoje nazadne šerijatske države u srcu Evrope. Koliko je ovaj stav prema Bošnjacima šovinistički, zlonamjeran i nadasve netačan ne treba posebno objašnjavati, no Dodik i Čović nastavljaju njim vješto manipulisati jednako kao što su u projektu genocida i etničkog čišćenja nad Bošnjacima činili njihovi ideološki očevi Radovan Karadžić i Mate Boban.
Drugo ključno pitanje koje se ovdje postavlja je: ako je ideja građanske države sama po sebi problem, zašto je upravo takav model primijenjen u Republici Srpskoj? Naime, RS u potpunosti djeluje kao unitarni građanski politički entitet gdje vlada princip jedan čovjek – jedan glas, gdje prosta većina formira vlast i donosi odluke, a čak i Narodna skupštima ima samo jedan dom (za razliku od većine političkih sistema) bez mogućnosti bilo kakvog balansa. Vijeće naroda koje je uspostavljeno kao organ za zaštitu interesa konstitutivnih naroda ima krajnje simbolične ovlasti isključivo oko pitanja koja se tiču vitalnog nacionalnog interesa, za razliku od Doma naroda u Federaciji BiH koji je u ovlastima potpuno ravnopravan s Predstavničkim domom. Također, i HDZ koji je ništa manje glasan i histeričan protivnik građanske države, kada se radi o kantonima u kojima Hrvatima imaju većinu primjenjuje upravo građanski model (sprječavajući dan-danas da se Srbi proglase konstitutivnim) dok za Mostar predlaže rješenje koje ide u pravcu principa jedan čovjek – jedan glas!
Naravno, u RS-u nijednoj političkoj stranci ne pada na pamet uvoditi konsocijacijski model koji tako brižljivo čuvaju na nivou države, kao što ni HDZ-u taj model nije blizak na nivou Mostara. Pa kako to da građanski model nekad valja, a nekad ne? Odgovor je jednostavan – valja tamo gdje su Srbi i Hrvati većina, a tamo gdje su u manjini, poput teritorije cijele države BiH, valja širiti rasističke teze o komšijama Bošnjacima kojima se i na sam spomen građanske države poteže argument da je to šifra za stvaranje islamske Bosne.
U konačnici se samo radi o borbi za održavanje moći kroz postojeći konsocijacijski model gdje je dovoljno širiti retoriku nacionalne netrpeljivosti i kreirat međuetničke sukobe da bi se dobio legitimitet za političko predstavljanje jednog naroda. Građanska država, s druge strane, podrazumijevala bi upravo traženje zajedničkog nazivnika za politike oko kojih bi se građani i narodi BiH mogli okupiti u zajedničkom interesu te otvoriti vrata mogućnosti stvaranja zajdničkog bh. identiteta i time zabiti glogov kolac srpskim i hrvatskim nacionalističkim aspiracijama u BiH.
Zato, valja svim sredstvima spriječiti i pomisao na takav scenarij i po cijenu da se međunarodna zajednica i vlastiti narodi plaše utvarama islamske države koja navodno čuči u srcima njihovih većinskih komšija.
(slobodna-bosna.ba)