Piše: Jusuf Trbić

Nešto se ipak dešava. Nekadašnji dovojvoda, a danas temeljito reformisani demokrata, Aleksandar Veliki, a preziva se Vučić, ne samo da je na izborima zgazio i uništio velikosrpske nacionaliste i zapjenjene branitelje Kosova, već je počeo uvoditi neviđen red i ganjati lopove. A to se još niko nije usudio. Previše je lopova. Pa je učinio i nešto još gore : u svom premijerskom ekspozeu najavio je da će, kao predsjednik Vlade Srbije, prvo posjetiti susjednu i prijateljsku BiH! Ništa Banja Luka, ništa Dodik, ništa Kusturica, ni srpska braća s druge strane rijeke. Ništa Putin i Moskva. Država ide u posjetu državi. I mnogi Bošnjak se, u čudu, prekrstio.

U Beogradu je zabranjena promocija knjige “Srebrenička podvala” pukovnika vojske RS Ratka Škrbića,  koja negira genocid u Srebrenici. I to na inicijativu Nataše Kandić. Promocija je trebalo da se održi u Domu vojske Srbije, ali to ministar odbrane nije dozvolio.

Zato je Emil Vlajki, koji ni u toj prilici nije skinuo masku,  održao promociju svoje knjige koja negira srebrenički genocid, i to baš u Srebrenici, a u nečemu što se zove Akademija nauka RS u Banjoj Luci održan je sličan antigenocidni miting. Gledam Mladena Ivanića na televiziji. Ne samo da je on to osudio, nego je tako izvrijeđao organizatore, da je bilo milina slušati. A na tom skupu, koji je okupio dokazane fašiste, na čelu s famoznim Kaganovičem, usvojena je i Deklaracija s pompeznim naslovom : “ Mjere protiv obojene revolucije”. Tekst tog spisa otkriva da su revolucionari svi koji se ne slažu s Dodikovom vlašću, pogotovo, kako se kaže, “lažne” nevladine organizacije, mediji koji nisu pod kontrolom vlasti i nepodobni političari koji su, dakako, pod stranim uticajem. Pa su se učesnici skupa, brinući se za opstanak Dodikistana, dosjetili da traže, ni manje ni više, nego borbu protiv korupcije i poštovanje zakona. Po čemu se može zaklljučiti da toga nije ni bilo do sad. Najvažniji je, ipak, zahtjev da se ostvari kontrola nad javnim prostorom, što treba da rade specijalno obučeni policajci, specijalisti za “kontrolu masa”, pripadnici nove antiterorističke jedinice. Uz to, kažu, treba donijeti i poseban zakon o kontroli nevladinih organizacija. Sve ovo podsjeća na davna nacistička vremena i sveopštu kontrolu masa, javnog prostora i mišljenja, i gušenje svih vrsta različitosti i otpora, što je bila jedna od osnovnih karakteristika Hitlerove doktrine. Pošto je ovaj skup održan uz blagoslov vlasti, ovo se može smatrati opomenom, ali i prvim korakom u zavođenju strahovlade. Izgleda da se ostvaruju prognoze da se ova vlast neće predati bez krvi, jer joj ne prijeti samo gubitak fotelja, nego i zatvor i oduzimanje imovine. A to dodikijanci neće tek tako dozvoliti. S obzirom na to da se mnogo puta do sad raspirivanje etničke mržnje pokazalo kao najbolje oružje za očuvanje vlasti samozvanih nacionalnih elita, moramo biti spremni na novi talas huškanja na međuetničke sukobe, u čemu su uvijek deblji kraj izvlačili oni koji su u manjini. Dobili smo već antiustavnu odluku Vlade o prebivalištu, na što OHR nije reagovao, zabilježeni su novi ataci na bošnjačku imovinu u RS-u, bošnjačka djeca u Konjević Polju i Vrbanjcima izgubila su školsku godinu, i nikom ništa. Bošnjački političari, kojima su puna usta patriotizma, ni repom da mrdnu. Zauzeti borbom za fotelje, oni ne žele da vide šta se dešava. Umjesto da su, svi odreda, otišli u te dvije škole, sjeli u školske klupe i rekli da odatle neće maknuti dok se problem ne riješi, umjesto da su zaustavili rad svih državnih organa ( od kojih ionako nemamo bogzna kakve fajde) dok se djeci ne vrate njihova ustavna prava, ili započeli štrajk glađu, ili preduzeli bilo kakvu ozbiljnu akciju, oni su djecu pustili niz vodu. Danas njih, sutra će nas. Dok se iskopavaju novi mrtvi iz Tomašice, oni jedni drugima kopaju rupe na putu ka preuzimanju vlasti, dok se država raspada, oni se krvavo biju za sopstveni šićar, dok vlast u RS-u sprema novu oluju, oni nas nastavljaju braniti iz Sarajeva, sve držeći se za naslone fotelja, da se ne izmaknu, dok Evropa putuje bez nas, oni se zabijaju u svoj tor, zagledani u prošlost, opijeni etno-religijskim melodijama, zadovoljni svojom avlijom i svojim stanovima, vilama i buđelarima. Njima ne fali ništa. A ako počne govor mržnje, neće ni oni izostati, jer im to ide u račun, kad već ne mogu pokazati nikakve rezultate svoje dosadašnje vladavine, niti ponuditi bilo kakvu smislenu viziju države, društva, ekonomije i opšteg razvoja.

Ali, nešto se ipak dešava. U blizini Rogatice uhapšen je krvnik iz Batkovića Gligor Begović. O njemu su govorili svi, svaki logoraš s kojim sam razgovarao, svako ko je bilo šta znao o Batkoviću. “ Gligor me ubijao dva i po mjeseca”, kaže Nedim Mustačević za Dnevni avaz, opisujući strahote u logoru. “Bio je krvoločan. Tukli su me i drugi, ali toliko krvoločne mržnje prema Bošnjacima nisam, niti ću ikad vidjeti.” On kaže da je Gligor rijetko odlazio iz logora, toliko je uživao u mučenju zatočenika. “Znao je u vrijeme ručka doći među logoraše i prosuti im ono malo hrane koju su dobijali.” On kaže da su mnogi podlegli zbog batinanja Gligora Begovića, i da će rado svjedočiti o tome, ako ga sud pozove.

“Hvala Bogu da je uhvaćen”, kaže za Dnevni avaz i Brčak Džafer Deronjić. “Bilo je krajnje vrijeme. Svi mi dobro pamtimo Begovića. On je tukao sve redom, i nije bilo dana da ne uđe u hangar i udara koga stigne. Bio je bezdušan, pun sebe, onako s oružjem”, kaže Deronjić, koji je od posljedica batinanja ostao bez jednog oka.

Nakon suđenja za slučaj porodice Rame Avdića ( slučaj je pokrenulo srbijansko pravosuđe), i ubistva Salke Kukića, ovo je prvi put da je neko uhapšen zbog ratnog zločina u Bijeljini. Grupi zlikovaca koja je pobila porodicu Isić, Jusufa Hodžića i njegovu suprugu i troje Sajtovića, sudili su, u to vrijeme,  zbog običnog zločina, i sve se na kraju pretvorilo u farsu. Hoće li sad biti drugačije, i da li će se probuditi Okružno tužilaštvo u Bijeljini ?

Kako je bilo do sad, od bijeljinskog pravosuđa ne može se bogzna šta očekivati. Ali, treba se ipak nadati da je ovo početak konačnog podizanja teškog vela šutnje sa ratnog razdoblja u našem zavičaju, i da se na ovome neće stati.