Zašto se većina političara vladajuće koalicije u Bosni i Hercegovini toliko plaši najavljenih izmjena Izbornog zakona? Zar je to neki bauk koji će opasno ugroziti njihovo zdravlje, dovesti u pitanje njihove višegodišnje navike, pa i opstanak na vlasti? A ako do toga već mora doći, biće to, kažu, stvar njihovog dogovora, a ne nametanja od strane visokog predstavnika!? Ovo posljednje bilo bi vrijedno javnog aplauza, ali malo ko ozbiljan u to vjeruje. Dodik i Čović ponovo jašu zajedno, protiveći se bilo kakvom miješanju visokog predstavnika u ovaj slučaj. Sluteći da Schmidtova odluka ne bi zadovoljila njihove zahtjeve, ultimativno su raspoloženi da spriječe njegovo uplitanje, što bi produbilo sadašnju političku krizu i učinilo je teško rješivom.
Piše : Gojko Berić
A njena cijena je tako banalna – uvođenje elektronskog brojanja izbornih glasova, kako se to odavno radi u svim demokratskim zemljama. Time rezultati glasanja postaju neupitni, a mogućnost izborne krađe svedena na minimum. Istorija ovog lopovluka u Bosni i Hercegovini i regionu zapravo je istorija postkomunističke demokratije. Prevara je počela sa prvim demokratskim izborima, koji su u našoj zemlji održani u atmosferi političkog haosa. Nikad nije istraženo i objašnjeno kako su i zašto nacionalističke stranke pobijedile tako nadmoćno da je to bilo protivno svakoj logici. Prema jednoj anegdotskoj verziji, dok su Markovićevi reformisti i komunistički prvaci sjedili u kafani i čekali glas o svojoj sudbini, samoproglašene demokrate, nacionalisti opasnih namjera, lopatama su nabacivali glasačke listiće na svoje gomile?!
Nakon toga nisu prošli nijedni izbori a da nisu bili praćeni bukom o falsifikovanju izbornih rezultata, ali bez ikakvih posljedica po falsifikatore. Krađa glasova je postala omiljena disciplina vodećih nacionalističkih stranaka, pa su propali svi pokušaji da se u izborni sistem uvede nova tehnologija. I nakon svih takvih skandala, sada se čuju glasovi u stilu: Gospodine Schmidt, idu lokalni izbori, pustite nas da još malo krademo, a onda uvodite elektronsko brojanje glasova! Pohlepa je “u krvi” čitavih političkih garnitura, a njihove nezaslužene privilegije tako su dobro smišljene i ozakonjene da im se ne može ništa. Njihovi imovinski kartoni su skandalozna i posebna priča, a navodimo je samo kao ilustraciju stare narodne izreke da onaj ko laže, taj i krade. I obrnuto. I onda ti koji lažu i kradu uzmu pravosuđe pod svoje, ne želeći da bilo kome polažu račune, a najmanje biračima koji su ih doveli na vlast.
Brojne afere smjenjuju jedna drugu završavajući u naslovima dnevnih listova i TV vijestima. Međunarodni pokrovitelji već četvrt stoljeća drže našim političkim prvacima lekcije o tome da nije ispravno biti korumpiran, ignorisati vladavinu prava ili uhljebljivati svoje najbliže rođake. Da se i ne govori o osudi njihove nacionalističke politike, koja predstavlja otrov za svaki narod. Međutim, korist od tih lekcija bila je jako mala. Nisu naši politički lideri toliko glupi da bi svoje mandate trošili kao loši đaci škole demokratije. Nešto drugo je u pitanju – baš ih briga za sve kad su sigurni da će im birači ponovo pokloniti povjerenje.
Dragan Čović je u obimnom intervjuu za novogodišnji broj Večernjeg lista izjavio kako Bosni i Hercegovini jednako šteti i neprikriveni srpski separatizam i unitarizam bošnjačke politike, pa ispada da je jedino politika njegovog HDZ-a neupitno ispravna. Ali, ovdje se ne radi samo o separatizmu i unitarizmu, opcijama koje realno nemaju šansi, već o tome da su to u konkretnom slučaju koncepti zatvorenog društva – srpskog, bošnjačkog i hrvatskog – i da su ti koncepti u najvećoj mjeri već ostvareni. Na djelu su sve do izbora 2022. bile tri paradržavice autokratskog tipa, u krhkoj institucionalnoj vezi jedna s drugom, ali je uklanjanjem SDA iz vlasti nacionalistički trijumvirat okrnjen. Da li je to kraj jednog pogrešnog, bolje reći pogubnog puta? Došao je trenutak koji treba da pruži odgovor na to pitanje.
Visoki predstavnik Christian Schmidt odlučio je da posegne za famoznim bonskim ovlastima i uvede nešto reda u zapuštenu kuću. Svjedoci smo, međutim, da čak i primjena jedne obične tehnološke inovacije u izbornom sistemu nailazi na uslovljavanje i velike otpore. Zašto se ovdje uporno odgađa sve, ama baš sve, što će prije ili kasnije morati da se uradi? Zar elektronsko brojanje izbornih glasova nije moglo da se uvede još prije deset godina? I gdje je danas naš izvikani prijatelj Valentin Inzko? Ne oglašava se, kao da je zaboravio na zemlju u kojoj je proveo punih jedanaest godina. Na kraju krajeva, zašto gospodin Schmidt nije svoju sadašnju nakanu ostvario nakon posljednjih izbora, u noći u kojoj je nametnuo djelimične izmjene Izbornog zakona? Da je to učinio, danas bi ova zemlja, pa i sam visoki predstavnik, imali problem manje.
Umjesto toga, dobili smo još jedan datum, a ne zna im se broja, koji je proglašen istorijskim. To je 24. mart, kada će biti poznato da li će u Bruxellesu biti otvoren koverat sa terminom za otpočinjanje pristupnih pregovora sa EU. Što se toga tiče, ne vrijedi se upuštati ni u kakve prognoze. Naš voz, po običaju, već kasni, ali realno stanje stvari ne mora biti odlučujuće. Mogle bi prevagnuti neke druge okolnosti. Dodiku se i ide i ne ide u Evropu, Bakiru Izetbegoviću takođe, pri čemu su njihovi razlozi različiti. Ono što ih možda povezuje – strah od odgovornosti za učinjeno – ne treba uzimati suviše ozbiljno. Dragan Čović se u crkvi kune da je Bosna i Hercegovina njegova domovina, a zapravo misli na EU kao jedino sigurnu i berićetnu luku za Hrvate. Zato on tako uporno zagovara usmjeravanje zemlje ka tom cilju i mislim da je pritom iskren, znajući da samo jedinstvena Bosna i Hercegovina može računati na članstvo u evropskoj porodici.
Alternativa je potpuna rezignacija, životarenje i svakodnevna jadikovka nad stanjem u Bosni i Hercegovini. A to bi značilo da su njeni građani osuđeni na kaznu doživotnog življenja u ovakvoj zemlji. Teško je i pomisliti na takvu kaznu.
(kliker.info)