Sofka Nikolić važila za najveću muzičku zvijezdu Kraljevine Jugoslavije
Za nju se govorilo da je pjevajući čuvenu “Eminu” u Mostaru s nogu oborila velikog Aleksu Šantića, a u kafanama beogradske Skadarlije slušali su je i u njenom društvu uživali ni manje ni više nego Branislav Nušić, Tin Ujević i Rade Drainac.
Važila je za najveću muzičku zvijezdu Kraljevine Jugoslavije između dva svjetska rata, a pjesmom se počela baviti da prehrani mlađeg brata i dvije sestre. Pisci, boemi, trgovci i razni kafanci onoga doba prozvali su je kraljicom Skadarlije, a ona im je praznila džepove držeći ih u sevdahu do duboko u noć daleko od briga i obaveza.
Riječ je o čuvenoj Sofki Nikolić (1907-1982), ženi koje se danas malo ko sjeća, ali to malo ljudi živi upravo u Bijeljini, gradu koji ima ulicu s njenim imenom i koji će joj u danima pred nama posvetiti mural. Upravo u Bijeljini skromno i u tišini ona će provesti posljednje godine života, ali o njenoj burnoj i internacionalnoj karijeri ovdje se priča sve do današnjeg dana.
Legendarna pjevačica narodne muzike dobiće mural na zgradi bioskopa nadomak ulice u kojoj je živjela, a isti će u okviru akcije “April, mjesec čistoće” oslikati umjetnik Danijel Vujanović.
“Murali su, kao i grafiti, način da se razbijaju različite predrasude u društvu i da se ukaže poštovanje prema ljudima koji su u različito vrijeme i na razne načine svijet učinili ljepšim”, rekao je Vujanović, a njegove riječi dobar su povod da se podsjetimo kako je to čuvena Sofka Nikolić svijet učinila ljepšim.
Sofkina karijera trajala je nešto više od dvije decenije, od 1918. do 1939. godine. Rođena u selu Tabanović, kod Šapca, od oca Nikole Vasiljevića i majke Perse, Sofka je odrastala uz majčin glas i nesređene porodične i istorijske okolnosti.
Te okolnosti učiniće da joj otac bježi od austrougarske vlasti sve od Banjaluke do Rumunije, a da joj se majka (takođe pjevačica) preuda i kao najstarijoj kćerki povjeri na čuvanje ostalu djecu. Već kao maloljetna zarađivala je pjevajući po šabačkim vašarima, ali za nju će se čuti tek u Zvorniku, gdje je došla po završetku Prvog svjetskog rata. Tu će upoznati i Paju Nikolića, šefa velikog orkestra, za kojeg će se udati (bio je to njen drugi brak) i s kojim će ispočetka kratko živjeti u Mostaru, potom u Sarajevu, a onda u Beogradu. U glavnom gradu mlade Kraljevine Jugoslavije snimiće ploču s njenim najpoznatijim numerama “Kolika je Jahorina planina” i “Kad bi znala, dilber Stano”, poslije čega njena karijera niže vrtoglav uspjeh, a ona postaje slavna.
“Sofka je bila pre svega veoma lepa. Imala je mnogo šarma i divan glas. Interpretacije su njene zaista bile vrlo originalne i mnogi gosti Beograda prvo što su željeli da vide u ovom gradu jeste upravo njen nastup”, govorio je svojevremeno operski pjevač Stanoje Janković, sjećajući se kako je 1930. godine u Beograd stigao čuveni američki muzičar Karl Brent Čilton da bi o Sofki napisao opširnu studiju i konstatovao kako se njenom pojavom promijenio odnos prema kafanskom pjevanju. Godinu dana ranije njen glas je prvi put pušten preko Radio Beograda, a ona je već snimila drugu ploču u Parizu i nastupala širom Evrope i svijeta.
“Kada je Sofka pjevala u Mostaru ‘Eminu’ ostarjelom Aleksi Šantiću, okolnim ulicama se nije moglo proći, a kada je u Sarajevu, u hotelu ‘Evropa’, pjevala ‘Kolika je Jahorina planina’, nije bilo dovoljno stolica za sve goste. U Parizu, dok je snimala svoju ploču, Sofkini obožavaoci provalili su vrata studija pa im je ona bez muzike zapjevala. U beogradskoj Skadarliji gosti su plaćali dukatima da piju vino iz njenih cipela. Sve su to Sofkini tragovi i sjećanja svih, jer su je svi i znali. Bilo je to vrijeme njenog meteorskog uspona – Njujork i Rudolf Valentino, Madrid, Beč, Berlin, London, Rim pa opet Beograd. Sofkinu pjesmu ‘Cojle Manojle’ pjevali su svi šegrti i kalfe, a kasnije i majstori. Daira u njenim rukama zvečeći je drhtala, drhtala je to Sofkina duša”, riječi su novinara i književnika Tihomira Nestorovića, a sve sadržano u ovom zapisu naglo je prekinuto 1939. godine.
Tada je od tuberkuloze iznenadno umrla Sofkina kćerka jedinica Marica, koju je odmila zvala Mariola i koju je dobila u prvom braku s Ilijom Marinkovićem. Nešto prije toga preminuo je i njen drugi muž Paja Nikolić i Sofka će se zbog tuge zauvijek povući iz muzike. Prodaće kuću u Beogradu i nastaniće se u Bijeljini, gdje će sahraniti kćerku, a njen glas polako će padati u zaborav. U socijalističkoj Jugoslaviji 1968. godine o njoj će biti snimljen dokumentarni film u kojem će se savremenici sjećati da je bila velika u pjesmi i svjedočiti da je još veća u tugovanju.
“Pesma je da se peva, tuga je da se tuguje. Tuga se ne može objasniti, ispričati, tuga se može samo tugovati, a pesma pevati”, govorila je Sofka Nikolić, koja je umrla stara i od šire javnosti zaboravljena 1982. godine i koja danas počiva pored kćerke Marice na bijeljinskom groblju “Pučile”.
(infobijeljina.com)