Piše: Saud Grabčanović

Učenje Hamzevijskog tarikata

Mi danas nemamo potpuno tačnog odgovora na pitanje kakvo je bilo stvarno učenje hamzevijskog tarikata. Razlog za ovo sam već naglasio, a to je brutalno uništenje i zatiranje ovog tarikata od strane osmanske vlasti te, u skladu s tim, uništenje svih spisa i tragova vezanih za ovaj tarikat. Međutim, danas postoji jedna knjiga koja ukazuje na hamzevijske korijene. Prof. A. Adil Cokić iz Tuzle u svojim radovima spominje  „Knjigu o vjerovanju“ koja postoji u Gornjoj Tuzli i čiji pisac nije poznat. Kako to u svom radi ističe prof.Cokić, u islamskom raskolu svaka pojedina sekta ima ovakvu knjigu i nastavlja: „Iz uvoda svake ovakve knjige jasna je piščeva vjera (mezheb) i namjera“. Ova je knjiga najvjerovatnije predstavljala temelj hamzevijskog učenja. Po svoj prilici je „Knjiga vjerovanja“ identična sa „Knjigom prave vjere“ koju spominje užički šejh sredinom 17.vijeka. Po kazivanju derviša u djelu „Prilep i njegova okolina“ ( Beograd-1902, str. 79-80) dr. J. Hadživasiljević tumačeći geografske lokalitete Karataš i Krkler kod Prilepa, kaže da odgovaraju „hrišćanskim 40 mučenika (9 mart)“ pa dodaje: „U hrišćana Krklarsu 40 mučenika i njihova je istorija poznata. A u muhamedanskoj veri u „Knjizi prave vere“ motiv se ovaj sastoji u ovome: „Bilo je 40 dobrih ljudi, koji su se neprestano molili Bogu i Bog im zato dao moć, da mogu da vide i kroz neprozračne predmete i u beskonačnoj daljini i da znaju sve što se gde na svetu radi. Među tim dobrim ljudima bio je i jedan car, koji se odrekao prestola i stupio u ovu zajednicu dobrih ljudi. On je služio 40 godina u zajednici. Za sve vreme nosio je na dva magarca drva svakog dana. Jedan tovar donosio je u zajednicu (komunu) a drugi tovar davao u razmenu za životne namirnice koje je donosio opet u komunu. „ Kako to tumači prof. Cokić predanje o „krkler“ ehli sunet ne prima, pa nas i to upućuje da je „Knjiga prave vjere“ iz Gornje Tuzle raskolnička i da pripada hamzevijama. U optužnici po kojoj se osuđuje šejh Hamza na smrt, stoji da je on vrijeđao Poslanika, te da je u svojim tekijama organizovao orgije u kojima su učestvovali derviši i „lake“ žene. Međutim, ove optužbe o seksualnim orgijama u hamzevijskim tekijama su samo neutemeljene optužbe, a prava je istina da je Hamza propovijedao punu ravnopravnost žena i njihovo ravnopravno učešće u vjerskim obredima bez njihovog odvajanja od muškaraca. Nešto slično je već postojalo u islamu, ali veoma davno i to u prvim vijekovima nakon Objave i nastanka islama.   Hemzevijama se prigovaralo da nisu obavljali vjerske obrede. Oni su vjerovali da na određenom stadijumu u traženju sjedinjenja sa Bogom postaje suvišno održavanje obreda kako to čine “obični” vjernici. Za hamzevije je bilo karakteristično odbacivanje muzike (sema), derviških plesova, derviške odjeće i zikra. Borili su se protiv postojećeg društveno-političkog stanja, dok su ideal vidjeli u vraćanju prvobitnom islamu. Smatra se da se hamzevijski tarikat sastojao od mješovitih islamskih, kršćanskih, odnosno bogumilskih uticaja.

Dok po pitanju učenja hamzevijskog tarikata imamo puno nepoznanica, učenje melamijsko-bajremijskog tarikata, na osnovu kojeg je Hamza stvorio svoje učenje, danas nam je dobro poznato, pa ću vam ga prezentirati. Melamijsko učenje započinje s Abu Salih bin Imarat al-Kasarom (umro884-85.), a red se u vremenu od 9. do 11. vijeka raširio u Horasanu (Iran) i cijelom Turkestanu.U pravom značenju pojma melamet nije tarikat,već stanje, hal, koje se smatra vrhunskim stupnjem tarikata i kaže se “gdje prestaje tarikat počinje melamet”. Jedan od najznačajnijih tesavvufskih mislilaca srednjeg vijeka, Ibn Arebi, poznat i kao Šejhu-l-Ekber (1164–1240.), govori o melametu kao zadovoljstvu u duhovnoj spoznaji. U Ibn Arebijevom učenju posebno mjesto zauzimao je koncept vahdet-i vudžuda, jedinstva egzistencije, koji je često smatran panteističkim (u smislu stapanja Boga i čovjeka), a time i krivovjernim. Vahdet-i vudžudu pripadalo je centralno mjesto u hamzevijskoj doktrini, Ibn Arebi bio je na osobitoj cijeni kod hamzevija, a jedan od najboljih komentara njegovog djela Fusus al-hikem (Dragulji mudrosti) napisao je Abdullah Bošnjak (umro 1643.),  jedan od istaknutih Bošnjaka predstavnika hamzevijskog bratstva u književnosti. Bajramijski tarikat dobio je ime po Hadži Bajramu Veliju koji je djelovao krajem 14. i u prvoj polovici 15. stoljeća u Ankari. Bajramijsko-melamijski tarikat je kroz istoriju Osmanskog carstva bio jedan od tarikata koji su imali problema s vlastima i često je bio proganjan zbog optužbi za “profanost i devijacije”. Osnivanje bajramijskog tarikata događa se u vrijeme prinčevskih ratova postankarskog perioda i ustanka šejha Bedreddina. Hadži Bajrama Velija je sultan Murat II pozvao u Jedrene (između 1426. i 1429. godine) zbog sumnji u učenje i socijalno nastupanje njegovog tarikata. Sumnje kod Murata II vjerovatno su bile postaknute i time što je Hadži Bajram Veli bio učenik šejha Hamid-i Velija, poznatog kao Somunđi Baba (1331–1412), kao i buntovnog šejha Bedreddina, koji je 1416. godine predvodio veliki pokret i ustanak protiv sultanove vlasti. Nakon smrti hadži Bajrama Velija (1429/30.) tarikat-i bajramije podijelio se na dva ogranka. Prvi je poveo Hadži Bajramov halifa Ak Šemsuddin (umro1459.), a kol nastao ovim slijedom naziva se bajramije-šemsije. Drugi ogranak pod vodstvom Omer Dede (Emira) Sikkinija iz Burse (umro 1476.) nastojao je oživjeti melamijske običaje i propovijeda koncept egzistencijalnog monizma, vahdet-i vudžuda (wahdat al-wujud). Ovaj kol nazvan je bajramije-melamije ili bajramije-šettarije.

(nastaviće se)