Piše: Jusuf Trbić
Da li mi danas živimo u fašističkom društvu i okruženju? Pitanje može zvučati besmisleno sve dok se malo ne pozabavimo stvarnim stanjem duha u nama i oko nas. Već na prvi pogled možemo vidjeti nesumnjive manifestacije fašizma koje su već normalizovane do te mjere, da na njih više ne obraćamo pažnju. Trg i bista Draže Mihajlovića u Bijeljini, uz ulice koje nose imena četničkih koljača iz Drugog svjetskog rata, sve su to uobičajene slike i u drugim gradovima u entitetu RS. Četnici su zakonski izjednačeni s partizanima i u ovom entiteu i u Srbiji, čekaju se novi koraci u vidu rehabilitacije notornih fašista kakav je bio Dimitrije Ljotić. Vladika Nikolaj Velimirović, Ljotićev saradnik i čovjek koji se divio Hitleru i poredio ga sa Svetim Savom, već je proglašen za sveca Srpske pravoslavne crkve, čine je jasno pređena granica koju niko drugi u normalnom svijetu ne prelazi.
U Hrvatskoj je, prema službenim podacima, srušeno preko tri hiljade partizanskih spomenika, a u dijelu BiH pod upravom Čovićevog HDZ-a uobičajene su ulice s imenima ustaških zločinaca. Uz njih i “dvije škole pod jednim krovom”, nesumnjivi primjer fašizma u praksi, koji se, na žalost, tiče onih najmlađih. U Sarajevu škola i ulica i dalje nose ime ustaškog minornog intelektualca Mustafe Busuladžića, a rehabilitovani su mnogi muslimanski ustaški prvaci, dok su oslobodioci Sarajeva i istaknuti revolucionari izgubili svoje ulice i nema ih više. Tako je antifašizam, decenijama nakon Drugog svjetskog rata, izgubio bitku, skoro bez otpora, uz oduševljeno klicanje sljedbenika novog fašizma koji se ovim krajevima proširio kao kuga. Ne treba se zavaravati: oni koje smo nazivali saradnicima fašizma ili profašističkim elementima bili su, zapravo, pravi fašisti, jer su samo takvi mogli zaslužiti milost i podršku okupatora. A takvi su i oni koji ih danas slave.
Pojam fašizma danas je prilično izlizan zbog česte upotrebe, pa mnogi i ne znaju tačno šta je to. A to je, zapravo, najradikalniji vid nacionalizma, onog istog koji nas guši već više od tri decenije. Država kao svetinja, bezuslovno potčinjavanje pojedinca kolektivu (država je sve, pojedinac nije ništa), kolektivističko mišljenje (jedan narod, jedna država, jedan vođa), mitologiziranje istorije, stvaranje “velike” države za sve pripadnike jednog naroda, kult neprijatelja, nasilje kao politički metod, preovlađujući kulturni model kao vladavina kič-kulture, mržnja prema drugima i drugačijima, kolektivni i isključujući identitet, narod pretvoren u masu ili gomilu, ideologija krvi i tla, autoritarna vladavina, jednoumlje, spoj primitivne politike i površne religije. Fašizam teži ujednačavanju misli, homogenizaciji i utjerivanje ljudi u jednomisleće torove, zahtijeva ukidanje različitosti i apsolutnu poslušnost liderima. A da bi se što više građana utjeralo u fašistički, to jest nacionalistički kalup, sprovodi se masovna idiotizacija putem populističke propagande, osiromašenog školstva, poslušnih medija i sveobuhvatne disclipline mišljenja koju nameću državne ili etničke strukture, izdašno potpomognute vjerskim zajednicama. Jer, samo neobrazovani, nepametni i poslušni građani mogu slijediti priproste, pljačkaške i primitivne politike. Nacionalističkoj vlasti odgovaraju samo oni koji njiihove njihove istine prihvataju bez razmišljanja. Da li to liči na našu stvarnost?
Fašizam nije samo politički sistem i slika koncentracionih logora i nacističkih falangi, to je stanje svijesti, koje, kad se nametne širim masama, navodi ljude da mrze druge samo zato što imaju drugačija imena, etničku pripadnost, religiju….Nacionalizam stvara nove ljude, po svom obrascu, i mijenja i prekraja prošlost da bi od nje napravio sadašnjost po svojoj mjeri. Zato je potpuno okrenuto na glavu kolektivno pamćenje, a ljudi su natjerani da pamte ono čega nikad nije bilo i da zaborave sve što je nekad bilo. Učiti djecu da je čitava naša duga prošlost bila samo močvara mržnje, proglasiti najbrutalnije zločine vrhunskim patriotskim činom, pretvoriti mržnju prema drugima u model života, ustoličiti očiglednu laž kao svetu istinu, neznanje predstaviti kao najveću mudrost, kriminal kao vrlinu, a sve koji misle svojom glavom proglasiti za izdajnike – to su koordinate našeg domaćeg plemenskog nacionalizma koji je odavno prerastao u otvoreni fašizam.
U knjizi “Razaranje Bosne” naveo sam primjer koji bi morao biti opomena svima nama. Sad već davne 2010. godine sarajevski profesor Asim Mujkić želio je da istraži upravo ovu temu: ima li fašizma kod nas, pa je sačinio svojevrsni fašistometar. Uzeo je čuveni esej Umberta Eka o ur-fašizmu (vječitom fašizmu) i primijenio ga na naše uslove. U svom eseju Umberto Eko je pobrojao 14 elemenata koji čine taj vječni fašizam, od kulta tradicije do rasizma, prezira prema slabijima, populizma itd, a Mujkić je postojanje svakog od njih bodovao jednim bodom, nepostojanje sa nula bodova, a djelimično postojanje sa 0,5 bodova. Kad je sve analizirao, došao je do šokantnog rezultata: od mogućih 14, dobio je 13,5 bodova. Nije bilo stavke koju nije našao kod nas, i to bez ikakve sumnje. A sam Eko je rekao da je dovoljno postojanje samo jednog od mogućih 14 elemenata, da se zabrinemo, jer fašizam dolazi. Dakle, korov fašizma nije samo nikao u našoj avliji, već je prekrio sve. Ili skoro sve.
Treba li onda da se čudimo što danonoćno tapkamo u mraku haosa, straha jednih od drugih, svekolike duhovne i materijalne bijede, propadanja, zatvaranja ljudi u etno-konfesionalna stada, što svjedočimo neprekinutom procvatu nemorala, korupcije, laži i lopovluka i potpunoj devastaciji, moralnoj i materijalnoj, cijelog bosanskohercegovačkog društva, iz koga bježi ko god stigne. I da se ne zavaravamo: nisu nama krivi “oni drugi”, oni drugačiji, krivi smo mi, jer pristajemo na sve i slijedimo poslušno čobane, svako svoje, koji nas vode direktno u provaliju. Krivi smo mi, jer pristajemo na sve. Više od tri decenije traje indoktrinacija građana, pogotovo mladih, generacije djece su završile škole u kojima vlada fašističko mišljenje, mladi se pelcuju nacionalizmom, vjerskom isključivošću, lažnim patriotizmom i falsifikovanom istorijom, mržnjom prema drugima i apsolutnom poslušnošću autoritetima, i više su radikalizovani nego njihovi očevi. Što je sigurna građa za buduće sukobe.
Hoće li nam obećani put u Evropu otvoriti oči, teško je reći. Ali, ako ne ustanemo i ne odbacimo ovaj plemenski, mračni i ubilački oklop nacionalizma koji nas guši, nama ni Evropa ni Bog ne mogu pomoći.