(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
Brižljivo urađeni i precizno sprovođeni projekat etničkog čišćenja drugih i drugačijih , to jest genocida, počivao je na jednom temeljnom zahtjevu : unijeti u živote «nepoželjnih» toliku količinu užasa, da nikome od njih, kad konačno, milom ili silom, napusti svoj dom, nikad više ne padne na pamet da se vrati. Ubijanje onih koji očito ni za šta nisu krivi, privođenja, maltretiranja, pljačke, progoni, silovanja, poniženja svih vrsta, sve je to bio dio davno pripremljenog scenarija koji je svima jasno davao do znanja da moraju otići. Ali, otići nije bilo lako. Na granici su ljude istjerivali iz autobusa, vraćali ih i hapsili, preko Drine su vrebale bande ubica, zlikovci Vojkana Đurkovića uzimali su i pare i dušu, odvajali muškarce od žena pa muškarce slali na robovski rad, najčešće na Majevicu, ubilačke ekipe su kružile gradom prateći spisak za likvidacije napravljen u štabu SDS-a, a noć je šaputala užasom : « Ko je sljedeći?»
Zločini su slijedili strogo određeni ritam. Biljana Plavšić je svjedočila u Hagu da su sve naredbe, čak i one najsitnije, dolazile svakodnevno iz Beograda. Ništa nije moglo stati na put sistemu koji je sve konce držao u rukama. Novopečeni političari i komandanti ugrađivali su svakodnevno svoj entuzijazam u obećanu građevinu. A ni ostali nisu htjeli da zaostanu.
Umjesto da štiti građane, policija ih je odvodila u nepoznato, u smrt. Umjesto da ratuju, vojnici u raznim uniformama kupili su civile po ulicama i slali ih na put bez povratka. Umjesto da sude za zločine, sudije su ćutale. Strah je rastao s prvim mrakom, riječi su zastajale u grlu. Svako je mogao, kad god mu se prohtije, upasti u kuću «nepoželjnih» i raditi što mu je volja. Ubijanje Bošnjaka nije bilo ravno čak ni saobraćajnom prekršaju, o Romima ili Albancima da se i ne govori. Repertoar poniženja bio je neiscrpan. Najviđeniji Bošnjaci morali su da metu ulice, a čak i oni koji su se, u varljivoj nadi da će ih to spasiti, prijavili da ratuju u srpskoj vojci, doživljavali su isto : vrate se s ratišta, a kuća im prazna. Njihova porodica je deportovana. Ista sudbina je onda čekala i njih, a to se ponavljalo čak i sa Bošnjacima koji su bili oficiri u srpskoj vojsci. Cilj je bio da se svima jasno da do znanja da čak ni takvi Bošnjaci nisu poželjni.
Posebna je bila uloga logora i zatvora za civile u kojima su zatvorenici vrlo brzo dovođeni na nivo robova u kojima je ubijena ljudska ličnost. Poznati logor u Batkoviću bio je prava fabrika mučenja, ali nisu mnogo zaostajali ni manji zatvori i sabirni centri. Prema podacima Insituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, u bijeljinskoj opštini je bilo više takvih mjesta. Ekonomija u Novom Selu, Vojni magacin u Patkovači, Šećerana, KPD kod željezničke stanice, Zemljoradnička zadruga u Patkovači, osnovna škola u Hasama, Poljoprivredna škola, privatna kuća Osmana Velagića u Janji, MUP u Janji… Među značajnijim zatvorima bio je i Vanekov mlin, staro njemačko zdanje preko puta kasarne, u koje su dovođeni logoraši na rad. Bilo je to i mjesto čestih egzekucija. Jedna od njih je posebno upamćena.
Bio je početak februara 1993. godine. Prethodne noći stigla je u kasarnu jedinica sa ratišta kod Žepe. Većina pripadjnika te jedinice bila je iz Ključa. Pijani vojnici su izašli na ulicu, počeli upadati u kafane i prodavnice, praviti nered, otimati sve što im dođe pod ruku. Onda su nagrnuli u Vanekov mlin, koji se nalazi preko puta ulaza u Kasarnu, da traže «balije». Odmah su naletjeli na dvojicu logoraša. Jednog su zgrabili, a drugi je uspio da se, u posljednji čas, sakrije među vreće pšenice. Pošli su da ga traže, ali ga nisu uspjeli naći. Svog «zarobljenika» su odvukli u mješaonu stočne hrane i zaklali ga. Mladić je bio iz Bosanskog Šamca. Na povratku su uhvatili momka iz Ključa, mehaničara, mladog i lijepog, zvao se Fuad Islamagić Fudo. Prepoznali su ga, i odmah ga počeli krvnički tući nogama i kundacima. Odveli su ga zatim među kamione, i zaklali ga, a onda su mu odsjekli glavu, iznijeli je na cestu i počeli je šutirati, kao fudbalsku loptu.
Jeziva igra šokirala je prolaznike. A kad su završili, glavu su stavili na jedan od stubova na ulasku u kasarnu. Nakon toga su otišli na zasluženi odmor.
Vlast je, po običaju, ćutala. Jedna bošnjačka glava manje ili više, to nikome nije bilo važno. Važno je bilo da se zločin uklapa u strategiju etničkog čišćenja, da se preostali nepoželjni stanovnici Bijeljine, ionako uplašeni, dodatno zaplaše, da im se pošalje ista poruka : treba da idete, ili ćete biti mrtvi, treba da idete dok se i vaše glave nisu zakotrljale cestom…
Zlikovci su istog dana, uz pjesmu, otišli na neko novo ratište.
A Bijeljinu je još jednom prekrio užas koji je trajao.. do sljedećeg zločina.
…………………………………..
Svjedok iz Janje ispričao mi je ovu priču :
-« Bio je juli 1995. godine, počele su stizati vijesti o strahotama u Srebrenici. To veče je iz Pilice stigao čovjek kojeg smo poznavali, i koji i danas živi ovdje. Ušao je u kafanu Kluba gardista iz Bugojna, u Zanatskom centru u Janji. Vidjelo se odmah da je pijan, ali svi su već bili navikli na to. Sjeo je za sto, spustio veliku torbu pored nogu i poručio dva pića. Konobarica Svetlana Ubiparipović ga je pogledala, otišla do šanka i vratila se s jednim pićem. «Rek*o sam ti – dva pića», podviknuo je gost. Svetlana se malo zbunila. «Ali, ti si sam», rekla je. «Ne, nisam sam, drugo piće je za Husu», rekao je gost. Zatim se sageo, izvukao iz torbe ljudsku glavu i stavio je na sto. Bila je to glava mladog čovjek, od nekih dvadesetak godina. Gostima je zastala riječ u grlu. Tišina je odjednom prekrila prostoriju. Izbezumljena, Svetlana je istrčala napolje i pozvala šefa Kluba Zorana Barišića. Nezvani gost je brzo bio istjeran napolje.
Čuli smo da je nastavio hodati po kafanama, izvodeći u svakoj tu svoju jezivu predstavu. Pred zoru je glavu bacio u jarak na izlazu iz Janje prema Bijeljini. Ujutro su naišli Žiko Perković i žena Luke Petrovića, koja se šokirala, i od stresa se nikad nije oporavila. Žiko je odmah pozvao policiju, koja je obilježila mjesto, slikala sve, raspitivala se, i otišla. Policajci su odnijeli glavu.
Do danas nije poznato ni ko je ubijeni, ni da li je išta preduzeto. Čovjek koji je nosao glavu po Janji nastavio je da živi mirno, kao da se ništa nije desilo.»