Krvavi bajram 1992. godine

20

Krvavi bajram 1992. godine: Bijeljina je bila proba za rat u BiH

Krvavi bajram 1992. godine: Bijeljina je bila proba za rat u BiH

Jusuf Trbić
U razgovoru za Anadolu Agency (AA), trojica uglednih Bošnjaka sa ovih prostora, prisjećaju se okupacije Bijeljine, koja je poznata i kao “krvavi Bajram”. Sva trojica su saglasni da je “Bijeljina bila generalna proba za rat koji će ubrzo uslijediti i da se ta proba, kao poruka, odigravala pred kamerama”.

“Rat me zatekao kao maloljetnog dječaka od 15 godina. Vrlo dobro se sjećam tih momenata jer sam bio učenik prvog razreda Srednje elektrotehničke škole u Bijeljini. Tog dana, utorak na srijedu, boravili smo u školi i vidjeli su se već napetost i naoružana lica na ulicama Bijeljine. Bile su to paravojne formacije, četnici koji su od prilike već pripremili taj svoj ratni ples koji su na kraju iskalili istjeravši prvo ljude iz Atik džamije, a onda krenuvši u svoj krvavi pir po bijeljinskim ulicama. Iako je bio Bajram, mi nismo imali priliku da se radujemo. Taj je strah prevladao radost i mi smo jednostavno iščekivali šta će se desiti”, prisjeća se stanovnik Janje, Samir Baćevac, danas delegat u Vijeću naroda Republike Srpske.

Tog dana, 4. aprila, ističe Baćevac, ispred policijske stanice u Janji došao je Željko Ražnatović Arkan, i poručio građanima da predaju oružje, pa neće biti zločina i da će biti mirni.

“Građani su, naravno, bili primorani da polože oružje, a nakon toga su počela privođenja, odvođenja u stanicu policije, posebno onih koji su bili aktivisti na neki način u pokušaju odbrane Bijeljine i Janje, a desila su se i prva ubistva. Krizni štab SDS-a (Srpske demokratske stranke, op.a) je iznio podatak o 40 ubijenih lica, od toga je više od polovine bilo žena i djece. Taj dan u Bijeljinu su stigle delegacije iz Sarajeva koje su zatekle još uvijek krvave ulice i leševe na ulicama, a bolnički i prostor mrtvačnice bili su puni leševa. Među njima je bilo i pripadnika srpske nacionalnosti koji su se zatekli na mjestima, a te paravojne formacije nisu birale, ubijali su sve redom, pa su poslije iznosili tvrdnje da su Srbi ubijeni od Bošnjaka”, navodi Baćevac, dodajući da je situacija bila užasna.

Strah i slike bijeljinskih ulica, brzo su odjeknuli svijetom, ali na fotografije užasa međunarodna zajednica nije reagirala.

“Dakle, jedan užas i strah koji je odjeknuo i same fotografije Rona Haviva koje su otišle u svijet, šutanje mrtve žene i iživljavanje nad djecom u podrumima, izvođenje djece i strijeljanje pred kamerama i fotoaparatima bila je generalna proba rata. Bijeljina je neki prikaz ili proba kako će reagirati međunarodna zajednica. Kada je u Bijeljini prošlo sve kako su zamislili, onda se krenulo dalje prema Zvorniku i drugim gradovima Podrinja”, ističe Baćevac.

Samir Baćevac (Foto: Anadolija)

Samir Baćevac

Jusuf Trbić, predsjednik Bošnjačke zajednice kulture Preporod, koji je u to vrijeme bio direktor Radio Bijeljine i Semberskih novina, naglašava da je tih dana počeo kraj života za ljude njegove generacije. Bijeljina je bila pod potpunom kontrolom SDS-a, a ranije, 19. septembra 1991. u ovom je gradu proglašena SAO (srpska autonomna oblast). Svi Bošnjaci, navodi Trbić, bili su istjerani iz Skupštine opštine, a formirana je i srpska policija, kao i srpska teritorijalna odbrana. Narod po selima bio je naoružan, a oko Bijeljine su 64 srpskih sela i Trbić se sjeća da su bili potpuno opkoljeni tom teritorijom, uz jedinice bivše Jugoslovenske narodne armije koje su došle kao ispomoć.

“U Bijeljini je prije rata živjelo 22.500 Bošnjaka, a danas ih ima između pet i 6.000. To su mahom uplašeni, stariji ljudi, koji dotrajavaju. Do referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine (1. marta 1992., op.a), ne samo da je formirana ta nova srpska država, nego je formirana i srpska policija, a prekinute su sve veze sa Bosnom i Hercegovinom, formirana je služba platnog prometa i ta teritorija je potpuno sklopljena sa Srbijom. Dakle, sve je bilo završeno, a mi smo sve to znali, gledali i pitali smo se dokle će to tako ići i hoće li neko reagirati”, navodi Trbić u razgovoru za AA.

Kobnog dana, sjeća se Trbić, došli su Arkanovci, koji su imali zadatak napraviti generalnu probu rata, te pokazati Srbima kako je to lako raditi, ali i Bošnjacima i ostalim šta ih čeka. Kao ugledan stanovnik zajednice, Trbić je među prvima, 2. aprila u 16 sati, odveden u Arkanov štab.

“Tamo sam maltretiran cijelu noć i ako vam kažem da na sebi nisam imao ni milimetar bijele kože, možete pretpostaviti kako je to izgledalo. Na njihovu žalost, uspio sam da se sakrijem i nakon mjesec i po izašao sam iz Bijeljine. To njihovo ‘oslobađanje’, koje i danas slave neke bitange iz bijeljinske boračke organizacije, jer samo bitange mogu slaviti ubijanje civila, nastavljeno je do samog kraja 1995. Oni koji su ‘oslobodili’ Bijeljinu, nastavili su do kraja rata da je ‘oslobađaju’ i pri tome su pobili stotine ljudi, hiljade su odveli u logor na prinudni rad. Protjerali su 35.000 Bošnjaka. Opljačkali su sve redom. Bilo je mnogo silovanja i ponižavanja, a srušene su i sve džamije koje vjerovatno nisu napadale Srbe, ali je njihova krivica bila druge prirode”, ističe Trbić, koji je aktivan u pisanju i objavljivanju tekstova i knjiga o ratnim zločinima u ovom gradu i okolini.

Emir Musli, novinar i predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Bijeljina, diplomirao je književnost u Sarajevu 13. marta 1992. godine i vratio se kući, da ramazan provede sa porodicom, ne sluteći šta će se dvije sedmice poslije desiti.

“Sve ono što se dešavalo prvih dana aprila u Bijeljini i ono što se dešavalo do kraja agresije nema sudski epilog. Većina ljudi koji su odgovorni za tadašnja dešavanja nisu izvedeni pred lice pravde. Ono što se desilo, počelo je 30. marta 1992. tačno na 27. noć ramazana i završilo se do 4. aprila. Nažalost, ponavljam, sudski epilog ništa nije doživjelo, a budući da ratni zločini ne zastarijevaju, nadam se da će doći i do toga. Postoje imena ljudi koji su bili u kriznom štabu i imena onih koji su pozvali te paravojne snage”, rekao je Musli.

Musli je na kraju razgovora za AA naveo da je 48 zvaničan broj ubijenih tog dana, a ovaj je podatak preuzeo i Hag, iako se zna da je ubijeno više od stotinu civila, čija su tijela bačena u rijeku Drinu.

(klix.ba)