Piše: Jusuf Trbić
Nije bilo većeg junaka od Veljka Lukića Kurjaka. Tako su govorili mnogi. U ono burno i teško vrijeme, nakon njemačke okupacije i širenja ustaške države na Bosnu, samo su najhrabriji i najčasniji ljudi kretali u borbu, goloruki, protiv vojne sile kakvu svijet do tad nije vidio. U Semberiji i na Majevici bilo je mnogo takvih ljudi, veliki broj njih dao je život u toj borbi, ali Kurjak je bio poseban. On je bio rođeni borac, predvodnik, neustrašiv i odlučan, njemu su borci i narod pjevali :
Nema borbe, nema rata,
Bez Kurjaka komandanta.
Njegove borce narod je prozvao kurjačići, jer su se borili tako žestoko, da je i sama vijest da dolaze Kurjak i njegovi znala natjerati u bijeg čitave neprijateljske jedinice.
Veljko Lukić je rođen juna 1917. godine u selu Donja Bukovica kod Bijeljine, u uglednoj i imućnoj seoskoj porodici. Poslije završene osnovne škole vratio se na selo, da s ocem i braćom obrađuje zemlju. I taman je stasao za ženidbu, kad je čudovište fašizma poklopilo zemlju, i sve okrenulo naglavačke. Veljko se ubrzo pridružio partizanima. Pričao je o tome Rodoljubu Čolakoviću.
-“Kad je prvi put došo među nas Brko ( Svetolik Gospić) da nas zove na ustanak, on nam je govorio dugo, ali ga gotovo ništa nisam razumio. Razumio sam jedino to da ćemo mi, ako se dignemo na ustanak, sigurno pobijediti. A ja mu nisam vjerovo, nego sam ga upito : “A ako to sve nije tako, ako ti nama lažeš?” Brko se nije uvrijedio, nego je opet govorio i dokazivao, ali ja nisam htio da krenem odmah. Krenuo sam tek onda kad su moji drugovi naišli jedne noći pored moje kuće s puškama i svratili da me vide. Kad ih ugledah s oružjem, uza me prođoše žmarci : “Gledaj, oružje imaju, znači, nije ustanak prazna priča!” I krenuo sam odmah te noći s njima.”
Tako se Veljko Lukić pridružio maloj partizanskoj četi, koja se kretala u rejonu Gornjeg Crnjelova i imala samo 19 boraca i tri puške. Već u prvim borbama pokazao je neviđeno junaštvo u napadu na žandarmerijsku kasarnu u Dragaljevcu i Crnjelovu, zatim su uslijedile druge akcije, pa su ga Fadil Jahić Španac i Svetolik Gospić Brko predložili u članstvo Komunističke partije, što je tada bilo veliko prizanje. U Partiju je primljen 2. septembra 1941. godine. Poslije formiranja Majevičkog partizanskog odreda, početkom 1942. godine, postavljen je na dužnost komandira Semberske partizanske čete. U januaru te 1942. godine proslavio se u napadu na ustaško-domobransko uporište u Miladijama kod Brčkog. Tada je i dobio nadimak Kurjak.
A onda je uslijedio događaj koji je Veljka Lukića do kraja usmjerio na put legendarnog ratnika, borca bez mane i straha. U Vukosavcima, u mučkom napadu četnika na Štab Majevičkog partizanskog odreda, pod komandom vojvode Radivoja Kerovića, ubijeni su članovi Štaba, među njima komandant Ivan Marković Irac i politički komesar Fadil Jahić Španac.
U razgovoru koji je zabilježio Rodoljub Čolaković prije toga, Veljko je rekao i ovo : “ Sve ja naše rukovodioce volim, dao bih uvijek život za njih, ali najviše volim našeg Fadila Španca, jer je on meni prvi progovorio o Partiji, naučio me šta je Partija i primio me u Partiju. Onda sam ja tek počeo da više razmišljam o našoj borbi i našem životu, tek otada ja kao da sam dobio krila. Zato ja od svih rukovodilaca najviše volim Španca.”
U izuzetno teškim danima, kad je u stalnim borbama s četnicima Odred ostao bez municije i morao se povlačiti prema Birču i Šekovićima, preko ceste Zvornik – Tuzla, koju su branile jake ustaške snage, Veljkova četa je žestoko branila borce. Tada je i legenda o Kurjaku počela da se širi ovim krajevima, a pogotovo nakon presudne pobjede nad četničkim snagama, koje su se koncentrisale u Maleševcima. Bilo je to 28. novembra 1942. godine. Četnici su pretpjeli potpuni porazi i od tog poraza nisu se nikad potpuno oporavili. Poginulo ih je 600, bilo je 250 zarobljenih, izginuli su svi četnički komandanti i zaplijenjena je velika količina oružja i municije. Bila je to osveta za Vukosavce, za Španca i sve ubijene drugove.
U martu 1942. godine Majevički odred je preimenovan u Drugi udarni bataljon, a Veljko je postavljen za komandira Šeste čete. Kad je formirana Šesta proleterska istočnobosanska udarna brigade, Veljkov bataljon je uključen u njen sastav. (Ta brigada se proslavila širom BiH, I dobitnik je Ordena narodnog heroja). Uslijedile su teške borbe u Birču, na Romaniji, na Zvijezdi, u dolini Krivaje, na Konjuhu, a nakon toga Odred se vratio u Semberiju i nastavio borbu. Bili su toliko uspješni u sukobima s četnicima, da je Veljko ubrzo postavljen za komandanta bataljona. Odatle su ponovo išli na teren oko Kladnja, gdje je Veljko teško ranjen. Prenijet je u Semberiju da se liječi, ali se ubrzo, nezaliječen, pridružio svojim borcima. Tada je imenovan za komandanta Trećeg majevičkog odreda. Kakvi su to borci bili, potvrđuje i jedan događaj od 11. juna 1943. godine, kada su Kurjak i njegovi potpuno razbili cijelu domobransku pukovniju, zarobili 1.256 domobrana i veliku količinu oružja, a da sami skoro da nisu imali gubitaka. A 16. juna 1943. godine, Treći majevički odred, uz pomoć Prvog bataljona Druge vojvođanske brigade, pod komandom Veljka Lukića, oslobodio je Ugljevik. Nakon toga, u septembru, Kurjak i njegovi borci uključili su se u oslobođenje Tuzle. Zauzeli su Lukavac i vodili žestoke borbe s Nijemcima, koji su bezuspješno pokušavali da se vrate u grad. Tuzla je oslobođena 10. oktobra 1943. godine, a zbog svojih zasluga Treći majevički partizanski odred je prerastao u brigadu. Bila je to čuvena 17. majevička brigada. Za njenog komandanta postavljen je Veljko Lukić Kurjak.
Teško je nabrojati sve borbe i sve pobjede ove brigade. Više od 900 njenih boraca dalo je život za slobodu. Među borcima su bile i 104 žene, poginulo je njih 57. Ratovali su po cijeloj BiH. Od prvog postrojavanja 700 boraca u Siminom Hanu 16. oktobra 1943. godine, brigada je prošla kroz oganj borbe koji nije prestajao i izvojevala je mnoge pobjede. Jedna od njih ostala je nezaboravna. U proljeće 1944. godine brigada je spasila više od 250 ranjenih i bolesnih boraca iz partizanske bolnice u Trnovi, razmještenih i u Bjeloševcu, Kacevcu i drugim selima. Nakon svega, 17. majevička brigada je dobila niz odlikovanja, među njima i Orden narodnog oslobođenja.
…………………..
Nakon svih bitaka i iskušenja, Veljko je 10. decembra 1943. godine teško ranjen u kičmu na planini zvijezdi, u borbi s Nijemcima. Operisan je u partizanskoj bolnici u Šekovićima, a zatim prebačen u Trnovu. Pošto je u proljeće 1944. krenula velika neprijateljska ofanziva, koja je zahvatila i Semberiju, većina pokretnih ranjenika je razmještena po zemunicama u drugim selima. Veljko je prvo prebačen u Glogovac, pa u Kojčinovac. Tu su ga pronašli četnici. Znali su da je ranjen, ali nisu smjeli da mu priđu, sve dok nisu ubacili bombu u bunker. Kad su ga izvukli, Veljko je još bio živ. Ali, četnici su se toliko plašili čuvenog Kurjaka, da se niko nije odvažio da puca u njega. Poslije se čulo da je to, na kraju, učinio neki vrlo mladi četnik, sa nadimkom Vrabac. Mrtvog Kurjaka su četnici predali Nijemcima, a oni su , kao opomenu narodu, izložili njegovo tijelo u centru Bijeljine.
Za narodnog heroja je proglašen među prvima, 2. januara 1945. godine.
………………………
Ovu priču o velikom junaku ne mogu završiti bez jednog ličnog sjećanja. Negdje pred ovaj rat protiv BiH, pojavili su se četnici, što je nama, u gradu, bilo prilično bizarno. Poraženi i osramoćeni u Drugom svjetskom ratu, kao poslušnici okupatora i zlikovci, oni su ipak izašli na svjetlo dana. Čulo se da su namjeravali da sruše Kurjakov spomenik u Bukovici, na šta su mnogi reagovali, a posebno familija Lukić. Sjećam se Veljkovog brata Mile, svi su ga znali kao Milu Kurjaka. Bio je divan, vedar, druželjubiv čovjek, svi su ga voljeli. A kad je u Bijeljini zapucalo, arkanovci su, po nečijem nagovoru, upali u njegovo dvorište i zalupali na kućna vrata. Milo je izašao. Pucali su mu u glavu. Sve je to vidjela Milina žena, a i ljudi iz komšiluka, koji su proviravali iza ograda, pa su arkanovci zapucali na njih. Ubili su stariju ženu i mladog muškarca, ne gledajući ko je ko.
Kasnije sam našao Semberske novine ( tada su se već zvale SIM novine), broj koji je, pod dirigentskom palicom Pere Simića, izašao nakon aprilskog pokolja civila 1992. godine. Na jednoj fotografiji sam vidio mog školskog druga Veljka, Milinog sina ( zvali smo ga Kujro, bio je poznat sportista), kako stoji iznad mrtvog oca, a na ramenu mu automat. Novinar je zapisao kako se Kujro obavezao da će se osvetiti muslimanima koji su mu ubili oca. Bio sam zaprepašten. Pa, ako je povjerovao u providnu propagandnu priču o borbama na ulicama Bijeljine, zar je mogao vjerovati da su nekakvi muslimanski borci upali u grad, pun srpske vojske, policije, civilne zaštite, naoružanih građana, grad potpuno u rukama SDS-a, opkoljen sa svih strana, tako da ni ptica nije mogla doletjeti, i da su ti borci tražili i našli baš starog Milu Kurjaka. Niko im drugi nije smetao, baš on, čovjek omiljen kod svih. I da su, nakon toga, nestali u oblacima.
Poslije sam čuo da je Kujro saznao istinu, i da mu je to potvrdio čak i jedan od arkanovaca koji su učestvovali u akciji. Uz to, čulo se i da je nekadašnji mladi četnik sa nadimkom Vrabac živ, i da je tu, u Bijeljini.
Koliko znam, moj drug Kujro, nakon toga, nikad više nije došao u Bijeljinu, u kojoj nema više ulice Veljka Kurjaka, ali ulice imaju četnički koljači Pero Stanić i Rajo Baničić, veliki trg ima i đeneral Draža lično, a svoju ulicu ima i Arkanova garda.
Možda će neko reći da su četnici naknadno pobijedili, na svoj način, kukavički i iz potaje. Ja ne mislim tako. Jer, kad nisu mogli onda, uz toliku njemačku silu, neće moći ni sad. Osim – ako im mi to dozvolimo.