Piše: Jusuf Trbić
Dobrica Ćosić je davno ispisao čuvene rečenice o tome kako je laž spasila srpski narod i kako se laganje pretvorilo u inventivnu zamjenu za stvarnost, u umjetnost koja postaje svrha sama sebi. Dovelo je to do stvaranja posebnog mentaliteta ljudi, kakvog nema nigdje u svijetu, do laganja kao osnove života. Svako laže sebe i druge, prihvatajući tuđu laž kao obavezni dio načina života, laž postaje okosnica sveukupnog društvenog života , koja nema alternative. Tako se stvara falsifikovana stvarnost u kojoj ni najkrupnije laži ne izazivaju nikakav efekat. Najveći pisac ovoga dijela svijeta Svetislav Basara piše da je zbog toga “ javnost temeljito kretenizovana.” U svojoj redovnoj kolumni on kaže : ” Ovde se vremenom formirao jedan sistem koji ja interno zovem seljački vizantinizam, čija je glavna karakteristika sveopšte laganje i nadlagivanje, a čija je neizbežna posledica gubitak kontakta sa realnošću.” Basara komentariše nedavno javno obećanje Aleksandra Vučića njemačkoj kancelarki Angeli Merkel da srbijanski političari ubuduće neće više lagati, muljati i folirati se, već će govoriti istinu i stajati iza svojih riječi, pa predlaže da se s tim počne odmah, na domaćem terenu. Zbilja, zašto Vučić ne bi progovorio koju o zločinima Miloševićevog režima ili o ponašanju Milorada Dodika, koji bez prestanka ruši Bosnu i Hercegovinu, susjednu državu koju Vučić, kako kaže, poštuje? Pa da i mi i Evropa znamo na čemu smo.
Ali, sličan princip morali bi primijeniti i bosanski političari, kojima je laž odavno postala zamjena za bilo kakav rad i bilo koju vrstu pameti. Oni su promovisali patriotizam i vjeru kao dvije teme o kojima nema rasprave. Pa dok trpaju pare u džepove, dok namještaju položaje za familiju i prijatelje, dok razgrađuju državu gdje god stignu, od katastrofalnog školstva do još goreg pravosuđa, dok međusobnu borbu za fotelje predstavljaju kao vrhunski interes svog naroda, a sebe kao nezamjenjive i svemoćne gospodare života i smrti, mi gazimo kroz blato mučne svakodnevice, tonući sve dublje, i to bez otpora. Ovogodišnji građanski protesti, iako su bili burni, nisu ništa promijenili. A nedavna ljudska solidarnost u vrijeme katarstrofalnih poplava pokazala je da su obični ljudi mnogo bolji od svojih predvodnika. Ali, idu izbori, i sve će to uskoro prekriti snjegovi i šaš velikih laži, ponovo će lažni patriotizam satjerati ljude u krda, koja se mrze, ponovo će prazna riječ biti važnija od svakog konkretnog djela. Ponovo će nas uvjeravati da nije pravi patriotizam kad neko otovri uspješnu fabriku, kad napiše dobru knjigu ili snimi vrhunski film, kad poštenim radom obezbijedi egzistenciju sebi i drugima, kad dostigne svjetske standarde u svojoj oblasti, već je prava mjera – lupanje u patriotska prsa i udvaranje vjeri i vjerskim zajednicama. I dok mi, opijeni fatamorganama, okrećemo leđa jedni drugima, oni će mirno tapšati jedni druge po ramenima.
Prošle godine, u jeku protesta građana u Sarajevu, dobio sam pozivnicu da budem gost američke ambasade, povodom 4. jula –Dana nezavisnosti Amerike. Pozivnice su dobila još samo dva čovjeka, gradonačelnik Bijeljine i potpredsjednik Skupštine Grada. I ja, običan građanin, bez ikakve političke ili bilo kakve druge funkcije. Tih dana su političari iz RS-a na sve strane trubili kako ne žele doći u Sarajevo, na svoja radna mjesta, za koja su izdašno plaćeni, jer se ne osjećaju sigurnim u tom gradu. Ali, na poziv Amerikanaca došli su svi, uključujući i velikog Baju iz Laktaša. Bilo mi je mučno gledati sve te važne face, političare iz Banje Luke, Sarajeva, Mostara, kako se grle i ljube, kao rođena braća. Gdje nestadoše mržnja i svađa, gdje odoše sva ona silna prepucavanja, zbog kojih građani nisu mogli da spavaju? Odgovor nisam znao.
Slična situacija ponovila se i ove godine. U lijepo uređenom i nakićenom dvorištu američke ambasade tekli su med i mlijeko među našim liderima.
Ali, svi mi znamo da oni jedno pričaju, a drugo rade, i da je njima sve bolje, dok je nama sve gore. Umjesto da izađemo masovno na izbore, da kažemo šta hoćemo, a šta nećemo, da na taj način stvorimo osnovu za temeljitu promjenu stanja i donošenje novog Ustava, mi ostajemo u kućama na dan izbora, kao da plivamo u blagostanju, pa nam sve to nije važno. Ako Milorad Dodik i njegovi klonovi mogu svakodnevno ponavljati kako žele da unište i pocijepaju našu državu, možemo li mi reći da ne želimo više ni entitete, ni kantone, da ne želimo lopovluk i iste stare političke face, da ne želimo nacionalizam i podjele, da ne želimo više slušati laži? Zar ima ikoga ko ne vidi da dodikovci žele dovršiti posao etničkog čišćenja u svom tamnom vilajetu, da na tome rade bez prestanka, donoseći neprekidno zakone i odluke kojima brišu Bošnjake s lica zemlje? Oni to i ne kriju. Dodik kaže javno ovih dana da će zadatak budućeg člana Predsjedništva BiH iz RS-a biti da dovrši posao osamostaljenja tog entiteta i cijepanja države. Da li ste ikada čuli nešto slično : da se neko kandiduje za predsjednika države obećavajući da će uništiti tu državu? A onda opet stare laži : mi poštujemo Dejton, mi smo za demokratiju, trla bana lan… Na sve to, mi sliježemo ramenima, kao da nas se ništa ne tiče. Čak i ne mislimo o tome, dok hodamo preko Trga đenerala Draže i tražimo lijeka u bolnici “Sveti vračevi”, dok nam djeca uče o svetitelju Savi, a mi gledamo proslavu krsne slave entiteta, opštine ili organizacije čiji smo i mi građani i članovi. Za to vrijeme, vlast nam otima kuće i imanja, ne želi da vidi naša imena na listama zaposlenih, ne priznaje ni da smo živi, i najavljuje da će uništiti i našu domovinu nas. A nama ništa nam od toga ne smeta.
Imamo li više pravo da šutimo? Ako su čak i srbijanski političari obećali da više neće lagati, bar ne mnogo, hoćemo li mi i dalje slušati stare, otrcane laži i ići za njima kao guske kroz maglu? Znajući da smo već na ivici provalije i da nas svaki korak vodi u ponor iz kojeg više nema povratka?