Piše : Saud Grabčanović
Futuristička saga iz godine 2099.
Osvanuo je lijep i sunčan dan u zemlji zvanoj All Bosnia All Andalus tog 13. decembra 2099. godine ili 1. ševala 1523. godine po Hidžri. Sunce je tek izlazilo, nebo je bilo vedro i bez oblačića, bilo je prijatno jutro, a temparatura zraka se kretala oko 12 stepeni. Prema prognozama, u podne se očekivala temperatura od oko 30 stepeni celzijusa u hladu, što je potpuno normalna temperatura za to doba godine u ovom podneblju. To nije bio običan dan, taj dan se slavio prvi dan velikog muslimanskog praznika Eid al Fitr (arapski: Ramazanski bajram).
Stari Abdul Hasan ibn Muhammed abu Bekr je, kao dobar mumin i musliman, poranio i klanjao Bajram namaz u staroj džamiji kralja Fahda u svom rodnom gradu All Saray All Bosnya, koji se nekada davno zvao Sarajevo. Nakon hutbe i srdačnih bajramskih čestitki koje je razmijenio sa svojim arapsko- persijsko –turkmensko –tadžičkim sugrađanima, stari musliman sijede brade, dvostruki hadžija, zaputio se u obližnji harem da posjeti mezare svojih roditelja i đedova. Tu je on proučio fatihu nad mezarima svojih najmilijih i svojih sunarodnika, a nakon toga i nad prastarim mezaristanom izumrlog bošnjačkog naroda, koji je nekada bitisao na ovim prostorima. Taj je nesretni narod nestao sa lica zemlje u prvoj polovini 21. Vijeka, slično kao što su, mnogo stoljeća ranije, nestali mitski Hazari. Pošto tim umrlima nema ko ni fatihe proučiti, starac je želio tim činom, kao dobar musliman, zaraditi što više sevapa kod Allaha dž.š. Nakon završetka posjete mezaristanu, stari Abdul Hasan je podzemnom meglev željeznicom krenuo svojoj kući, koja se nalazi u mahali All Kovač Alhambra, da sa svojim ukućanima i dragim komšijama podijeli radost Eid al Fitra. Od stanice podzemne željeznice do kuće vozio se pokretnim nadzemnim trotoarom. Kod kuće su ga čekale njegove hanume da ga poljube u ruku, a zatim je slijedila kahva i obavezna bajramska baklava, koju su Arapobošnjani naslijedili od izumrlih starosjedilaca Bošnjaka. Starac je bio posebno radostan, jer će mu tog dana, po običaju, u bajramsku posjetu doći njegovi sinovi, a sa njima njegova mnogobrojna unučad, koju on voli kao svoje oči u glavi.
Tri njegova starija sina žive u obližnjem velikom arapskom gradu All Giza ul Visoky, dok mu dva mlađa sina žive u velikom arapsko-turkmenskom gradu Islambosna, koji se nekada nazivao Banja Luka, i gdje su nekada živjeli danas nepoznati Srbi, koji su izumrli mnogo prije Bošnjaka. Najmlađi sin mu živi u gradu Al Ismailija al Mostary, u kojem pomiješano žive Parsi i Arapi. Nekada su u pola toga grada živjeli Bošnjaci, a u drugoj polovini nekakav narod zvani Hrvati, koji su prvi izumrli i nestali sa ovog dunjaluka. Nakon otprilike pola sahata od njegovog dolaska, začuo se zvuk hoverkraft auto-plana koji se spuštao na krov Abdul Hasanove vile. „Mašala stižu mi moja djeca“, radosno uzviknu starac i pohita ka ulaznim vratima. Uskoro se začulo zvonce na ulaznim vratima, a zatim selami i bajramske čestitke starčevih sinova i vesela graja njegovih unučića. Hoverkraft auto-plani su dolijetali jedan za drugim. I opet ista slika, ulaze sinovi sa snahama i sa njima unučići i čestitaju svom đedi bajram. Nakon što se cijela stračeva porodica okupila, uslijedio je bogat bajramski ručak sa obaveznim kus-kusom i hurmama tucanim po starom arapskom običaju, donešenom iz stare postojbine.
Nakon objeda, ukućani i musafiri su se okupili u velikom dnevnom boravku da uz čaj i slastice promuhabete. Glavnu riječ je, prema arapskoj tradiciji, vodio najstariji član porodice Abdul Hasan. Pričali su o svemu i svačemu, o svojim problemima i poslovima, o prošlosti i sadašnjosti, da bi na kraju razgovora jedan starčev unuk po imenu Muhammed, student na Islamskom univerzitetu u gradu All Giza ul Visoky, postavio jedno čudno pitanje svom djedu. Taj unuk studira arapsku povijest i povijest svoje domovine All Bosnie All Andalus. On dobro zna da su se njegovi nekada davno doselili na ove prostore i da je tu prije njih nekada živio neki drugi narod. Ali, o tim detaljima na fakultetu nisu mnogo učili, a njegov djed je živa enciklopedija, pa će mu on najbolje objasniti neke detalje koji ga interesuju. Unuk upita dedu: Đedo, a sad ja imam jedno pitanje za tebe, a vezano je za moje studije. Znam da mi ti možeš pomoći jer ti dobro poznaješ prošlost našeg plemena. Mene djede zanima kako se i kada naša porodica doselila u ove krajeve i jesu li naši preci ovdje zatekli kakvoga naroda kojeg su morali protjerati ili je ova zemlja tada bila pusta i nenaseljena?
Stari Abdul Hasan na ovo zadovoljno protrlja svoju sijedu bradu i prozbori : Aferim sine moj, postavio si mi dobro pitanje koje ogovara ovom velikom danu! Raduje me što ti mogu pomoći, a dobro je da svi moji sinovi i unuci čuju ovo što ću vam sad ispričati, da ne zaboravite našu prošlost i naše arapske korijene. Takođe treba da na ovom svetom danu proučimo fatihu našim precima, da ih se sjetimo i spomenemo, jer im tako mnogo dugujemo. Starac nakon toga malo zastade, zamisli se kao da podiže sistem u računaru, protrlja opet svoju bradu, malo kašljucnu i započe vaz :
Dragi moji sinovi, mi Arapi koji živimo danas u ovoj našoj zemlji All Bosnia All Andalus nismo ovdje živjeli oduvijek. Naša je prava postojbina na Bliskom istoku, tačnije, naša je pra- kolijevka Saudi Arabija. Mi Arapi smo imali širenje našega naroda na sve strane svijeta u više etapa i u više istorijskih perioda. U prastara vremena, nakon Objave i Muhammeda alejhiselama, nastalo je veliko osvajanje i širenje našeg naroda i vjere po Africi, Aziji, a i u Evropi. Imali smo čak i Španiju 800 godina u našim rukama. Ali, to su bila pradavna vremena. U to vrijeme nas nije bilo u ovim krajevima. U ove krajeve mi Arapi se doseljavamo znatno kasnije. Tačno vrijeme početka doseljavanja našeg naroda u našu All Bosniu All Andalus je početak ovoga vijeka. Najprije su još u prošlom vijeku i u prvim godinama ovoga vijeka ovdje dolazili naši bogati Arapi koji su tu podizali vikendice i u ovoj zemlji povremeno boravili. U to vrijeme je na ovim prostorima živio jedan čudan narod podijeljen na tri dijela, zvani Bosanci, koji su svi bili iste krvi i porijekla, reklo bi se bratski narod koji je ispovjedao tri vjere. Jedni su bili muslimani kao mi i njih je bilo najviše, a sebe su nazivali Bošnjacima .Ti Bošnjaci su bili jako slabi vjernici, u stvari to je bila jedna čudna muslimanska sekta koja je pila vino, jela svinjetinu i slavila kršćanske praznike Božić i Novu godinu. Valjda ih je zato dragi Allah kaznio, pa ih danas više nema? Drugo manje pleme tih Bosanaca su bili ortodoksni kršćani, koji su sebe nazivali Srbima, a treće, najmanje pleme bili su katolici kršćani koji su sebe nazivali Hrvatima. Svi ti Bosanci su, u stvari, bili jedan te isti narod koji je govorio isti maternji jezik, imao istu kulturu, volio i pjevao iste pjesme, muškarci iz jednog plemena su se ženili ženama druge vjere iz drugog plemena. Ali, ti Bosanci nisu bili nikako složni i jedinstveni, bili su međusobno podijeljeni i zavađeni, a znali su i ratovati jedni protiv drugih. Bila su to nazovi-braća, baš ista onakva kao Ademovi sinovi Kabil i Habil, kako to stoji u Časnom Kuranu.
Ti ljudi koji su bili braća po krvi, u praksi su to najmanje bili. Njihove vođe- kraljevi njihovi, kao i njihove hodže i popovi, koji su trebali stvarati slogu među plemenima i ljudima, oni su, naprotiv, neslogu i mržnju podsticali, razlike među ljudima vještački povećavali i produbljivali. Ova njihova nesloga je stvorila veliku nesreću i bijedu koja se nadvila nad cijelu zemlju i na kraju uzrokovala nestanak i izumiranje tog naroda. Omladina nije imala posla niti sredstava za život, pa se prestala ženiti i udavati, i zbog toga se rađalo vrlo malo djece. Oženjeni Bosanac je tada imao samo jedno ili ni jedno dijete, a onaj koji je imao dvoje ili troje djece bio je prava rijetkost. Tako se malo djece rađalo u Bosni u ta vremena, da je godišnje duplo više bilo umrlih nego rođenih. Da nesreća bude još i veća, ta Bosna nije imala jednoga vladara koji bi njom upravljao, nego su tada u ta stara vremena ovom malom zemljicom vladala istovremeno čak tri kralja!
Slijedi : Legenda o tri kralja bez naroda [II dio]