Šaljivi devetojanuarski ešaloni su opasna igra i so na nezacijeljene rane

Srbi bez države ne mogu imati slobodu poruka je Milorada Dodika s ovog 9. januara, dana kojeg Dodik i Republika Srpska slave, a ostali im poručuju da im je to nepriznati i neustavni rođendanski praznik s hipotekom genocida i etničkog čišćenja.

blank

“Srbi imaju dvije države, Srbiju i Republiku Srpsku. Srbi su se uvijek borili za slobodu i tu slobodu darovali drugima. A ti drugi su onda odlučili da ne žele tu slobodu. Srbi nemaju problem s drugim narodima u Republici Srpskoj. Sretan rođendan NAŠOJ Republici Srpskoj”, poručili su i Dodik, član Predsjedništva BiH i lider SNSD, a slična je poruka i Željke Cvijanović, predsjednice ovog entiteta.

A kakav je to rođendan RS, koji su to narodi dobrodošli u RS?

To je rođendan koji iznova i nanovo soli rane onih koji su izgubili svoje najdraže, onih koji su prošli pakao Karadžićevih “sabirnih centara”, to su dječje kosti po kosturnicama i mezarjima. Kosti one djece kojima je Mladić dijelio bombone i govorio da se ne boje.

Otvorena je, kaže Dodik, Republika Srpska i za druge narode. Ne znam je li mislio na Ruse, Kineze… Jer, ako je mislio na Bošnjake i Hrvate, sa sigurnošću možemo reći da bi pao na poligrafu licemjerstva. Ako bi poligrafska mašina i preživjela njegove odgovore. Koliko Dodik i ostatak rukovodstva čine RS otvorenom za ostale narode najbolje govori njihov broj na teritoriji ovog entiteta. Ta otvorena RS Bošnjacima ne dozvoljava da govore jezik koji smatraju svojim, a u zakonodavnoj, sudskoj i izvršnoj vlasti ovog entiteta pitaju se kao i Hrvati. Pitaju se dakle kao i zarobljenici u Keratermu, Manjači, Omarskoj. Istina, Bošnjacima i Hrvatima u toj otvorenoj RS ostavljen je izbor. Mogu birati između ponizne šutnje i odlaska sa svoje djedovine.

Dakle, dva konstitutivna naroda skoro da nemaju prava u RS. Zapravo, tim narodima je RS zatvorena kao Sjeverna Koreja. O kakvoj onda otvorenosti govori Dodik. Da ne bude zabune, ovdje ne govorim o međuljudskim odnosima. Jer u RS pate i Srbi. I oni Srbi koji su danas nosili šajkače na devetojanuarskoj paradi.

Možda je najbolja definicija 9. januara zapravo definicija o patriotsko – otadžbinskoj sirotinji koja dođe da vidi kako izgledaju oni koji se razbacuju parama te sirotinje. Koliko je riječ o događaju na nivou govori i podatak da je Cvijanović odlikovala Vulina. Onog srbijanskog junaka Vulina koji je hrabro smislio razlog da eskivira služenje vojnog roka. Heroja i ministra odbrane Srbije, dakle Vulina, kojeg Vojni sindikat Srbije naziva diletantom. Kakav junak takav mu i orden.

A devetojanuarska parada kao karnevalska maškarada. Ešaloni kao šaljive kolone. U njima folklor, od loše plaćenih policajaca do sirotinje u koloni ratnih invalida. Bilo je tu i mladih izviđača, civilne zaštite, vatrogasaca, sportskih kolektiva i slično. Svi ešalonci zajedno su siromašniji od dvije, trenutno, najistaknutije osobe manjeg bh. entiteta.

No, bez obzira na dužničku sliku RS i šaljive devetojanuarske kolone, to je ipak bol za sve koje kolona asocira na genocid, silovanja, logore, etničko čišćenje.

Jer to i jeste simbol 9. januara, jer je tog datuma 1992. godine na teritoriji samoproglašene Srpske republike Bosne i Hercegovine počeo košmar za sve koji nisu Srbi. Te rane su i danas svježe kod nesrpskog stanovništva tadašnje Srpske republike BiH, današnjeg entiteta RS.

Pitanje je koliko su Dodik i njegova mašinerija u RS svjesni opasnosti diranja u rane sinova koji traže očeve po kazamatima BiH i u rane majki koje ne znaju gdje su im kosti sinova.

Jasenovac u kojem su mahom ubijani Srbi, kao i logori u kojima je fašizam Trećeg rajha ubijao Jevreje desili su se prije sedam i po decenija. I nakon toliko vremena diranje u te rane diže tenzije i pravi podjele.

Zašto onda u RS misle da su nakon svega 25 ili 30 godina zacijelile rane Bošnjaka i Hrvata. Jesu li svjesni da soljenje tih rana i dodatno ponižavanje žrtve može izazvati novi haos. Novi rat, da budem precizan. Jer priča o RS kao srpskoj državi na teritoriji Bosne i Hercegovine, priča o junacima koje je svijet smjestio iza rešetaka je priča o ratu.

Svjestan je Dodik te činjenice, samo bi mu neko pametan trebao reći da nije najveći problem što ne poštuje presudu Ustavnog suda. Te presude odavno se donose da bi ovce bile na broju, a vukovi siti. Kršenje ljudskih prava svih koji nisu Srbi u RS, diranje ratnih rana i poruka da su vjekovna ognjišta Bošnjaka danas u prvoj srpskoj državi s ovu stranu Drine, e to jeste opasno.

Opasno da opasnije biti ne može.

Zato bi Dodiku bilo puno pametnije da umjesto priče o srpskoj državi priča o Bosni i Hercegovini. Umjesto što provocira tenzije da priča o ekonomiji i provocira investicije. Dodik, kako je to sam priznao, nije učestvovao u ratu. Nije učestvovao vojno. Zato bi bilo dobro da mu neko objasni šta je rat, koliko života odnosi.

U suprotnom, svako novo devetojanuarsko paradiranje i poruke o novoj srpskoj državi dižu pritisak u poprilično ispunjenoj boci zvaničnog naziva Bosna i Hercegovina.

A s pritiskom i plinom nije se igrati.

Piše: Rasim Belko