U predsoblju jutra stoje ljudi
I dišu okomito
Njihove čiste sjene
Nalik na kružne melodije
Padaju svuda uokolo
Curi iz visine bojažljiva kiša
I ljudi hodaju s kišom na čelu
Duž jutra čije odijelo
Visi već u krpama
Pjevaju ljudi u tunelu dana
U njihovim glasovima
Harmonika neba ječi
Kao neman umiruća
I kroz mutni talog pjesme
Kroz ritam nesvjestice
Tonu ptice sjećanja
Očiju zatvorenih
Lutaju ljudi po godišnjim dobima
Cijepajući im prostranstva
I viču Ljudi smo
Nema granica u našoj krvi
I ne može nas ova noć razdijeliti
Ali mrak se uporno odmotava
I sve više
Drhti bolno kostur u mesu ljudskom
I kljuju u čelo čavke nesanice.