Piše: Jusuf Trbić

Bijeljina je vijekovima bila granični grad, a Semberija granično područje, kroz koje su prošli ili su tu živjeli ljudi koji su obilježili svoje vrijeme. Najstariji velikodostojnik visokog ranga, za kojeg se zna, bio je Mehmed-paša Papazoglu, po rođenju Popović, iz Bijeljine, koji je, u vrijeme velikog vezira Husref-paše postavljen za  namjesnika u Bosni, godine 1039. po Hidžri, to jest 1629. godine n.e. Vladao je kratko, smijenjen je s položaja već 1631. godine, a umro je na putu iz Bosne u Carigrad. Podatke o njemu zabilježio je Safvet-beg Bašagić, jedna od najznačajnih ličnosti bosanske kulturne  istorije, začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. vijeka, u knjizi “Znameniti Bošanci  i Hercegovci u Turskoj carevini”.

U toku Prvog srpskog ustanka pročuo se slijepi guslar Filip Višnjić. Rođen je u Gornjoj Trnovi kod Bijeljine 1767. godine, a odrastao je u selu Međaši. Rano je počeo sastavljati i pjevati epske pjesme uz gusle, pa je tako obišao cijeli Bosanski pašaluk. U Srbiju je prešao 1809. godine i priključio se ustanicima, a najviše je vremena proveo u jedinicama Stojana Čupića i popa Luke Lazarevića. Njegove pjesme su najdublji izraz onoga vremena i borbe Srba za oslobođenje od turske vlasti. Nakon sloma Prvog srpskog ustanka 1813. godine, Filip Višnjić je otišao u Srem, gdje ga je, dvije godine kasnije, u manastiru Šišatovac pronašao Vuk Karadžić i zabilježio petnaest njegovih najljepših pjesama. Kraj života proveo je u selu Grk, gdje je i umro 1834. godine. Selo Grk je, povodom 100-godišnjice Višnjićeve smrti, preimenovano u Višnjićevo. Njegov lik se nalazi na važećem grbu opštine Bijeljina, uz lik kneza Ive od Semberije.

Ivan Knežević, kasnije  nazvan knez Ivo od Semberije, takođe je savremenik Prvog srpskog ustanka i u to vrijeme je bio seoski starješina – knez sela Popovi. Legenda kaže da je otkupio trista ljudi, turskog roblja, nakupljenog u Mačvi u toku ustanka, a da bi to mogao učiniti, prodao je svoje imanje. Nakon jednog spora s turskom upravom, prebjegao u Srbiju 1809. godine, a najkon slamanja Prvog srpskog ustanka otišao je i on u Srem. Godine 1815. knez Miloš Obrenović imenovao ga je članom Okružnog suda u Šapcu, gdje je i umro 1840. godine.

 

Treba pamtiti 

 

Mnogi Bijeljinci zaslužili su da budu zapamćeni, zbog onoga što su uradili.

Bijeljinski trgovac i posjednik Simo Jovanović bio je pokretač izgradnje nove zgrade Srpske škole, preko puta crkve, 1902. godine, i predsjednik odbora za gradnju, a veliki doprinos je dao Milko Jovičić, posjednik i trgovac, i tadašnji zamjenik gradonačelnika Bijeljine.

Među najpoznatije glumce amatere spada i Milan Gospić, koji je imao važnog udjela u formiranju Amaterskog pozorišta “Scena”, a igrao je i jednu od glavnih uloga  u prvoj predstavi toga pozorišta – “Svet” Branislava Nušića, 18. januara 1935. godine. U grupi su bili i Perica Panić, apotekarski pomoćnik, učiteljica Dana Mihajlović, učitelj Ilija Balorda, student Milan Aleksić, činovnici Strajko Simić, Jakub Gruhonjić, Dušan i Mika Bogdanović. Milan Gospić je godinama, uz Acu Simića, bio nosilac svih aktivnosti “Scene” i veoma popularan glumac, a naslijedio ga je njegov sin Bogdan Gospić, koji je dobio niz prestižnih priznanja za svoje uloge.

Značajan doprinos radu Amaterskog pozorišta “Scena”, osim “domaćih” snaga, dao je  i Safet Bašagić, rođeni Bijeljinac, koji se iz Sarajeva vratio da radi u Bijeljini. Režirali su i glumili u “Sceni” i Koviljka Kova Ristić, Emin Salihbegović, Miroslav Vajagić, Emin Hazurović, Duško Tuzlančić.

Najveća zasluga za formiranje Muzejske zbirke, koja je 1979. godine prerasla u Muzej Semberije, pripada Dimitriju Dikici Čolakoviću, nekadašnjem profesoru Učiteljske škole.

Pored pisaca koje smo već pomenuli, treba reći i da je Drago Čolaković (1898-1977.), brat Rodoljuba Čolakovića, napisao hroniku “Jasenovac”, Stevo Popović memoare pod naslovom “ Grobovi kraj izvora”, a Milan Stevanović knjigu “Neopokorena Trnova”.

Semberske novine su zabilježile da su 1988. godine najviše opštinsko priznanje, uz Dan oslobođenja, dobili Mehmedalija Dane Osmanović i dr Stojan Tomić. Dane Osmanović je rođen 1921. godine u Bijeljini, i  vrlo mlad se uključio u revolucionarni pokret. Bio je učesnik rata i član KPJ od 1941. godine i nosilac Partizanske spomenice, u ratu je bio komesar bataljona i komesar odreda, a nakon rata obavljao je niz odgovornih dužnosti. Dr Stojan Tomić, rođen u Donjoj Trnovi, bio je takođe učesnik rata, jedno vrijeme bio je i predsjednik opštine Bijeljina, i to vrlo uspješan, a kasnije profesor Fakulteta političkih  nauka u Sarajevu i funkcioner. Objavio je više od 660 stručnih i naučnih radova.

Cvijetin Mijatović Majo, prvoborac i jedan od organizatora ustanka u semberskom i podmajevičkom kraju, bio je godinama jedan od najviših državnih i partijskih funkcionera Jugoslavije, uključujući i dužnost člana i predsjednika Predsjedništva Jugoslavije.

Suljo Mehmedović je bio poznati Bijeljinac, učesnik NOR-a od 1941. godine, član prvog Narodnooslobodilačkog odbora u Bijeljini, učesnik obje bitke za oslobođenje Bijeljine – i one 24. septembra 1943. godine, i one za konačno oslobođenje 2. aprila 1945. Čuveni u svoje vrijeme bili su i istaknuti prvoborci i društveni radnici Mirko Mijojlić, Svetolik Gospić Brko, Vojin Bobar.

 

Žene u istoriji

   A noviju istoriju Semberije obilježile su i mnoge žene, o kojima je pisala Tanja Lazić u izvrsnoj knjizi “Žene u istoriji Semberije”.  Pored onih koje su već pomenute, tu su i : poznate društvene aktivistkinje Vukica Nikolić,  Fata Lipničević, Cvija Cica Trišić i  Asija Čemerlić, pa Sena Resić, upravnica Doma za ratnu siročad. Kruna Aćimović je bila prva Semberska sa fakultetskim obrazovanjem, Milica Krstić prva školovana učiteljica, a Marija Todorović začetnica Kola srpskih sestara u Bijeljini, u kojem je dugogodišnja predsjednica bila Jovanka Aleksić. Zorka Đukanović je bila jedna od najuglednijih i najbogatijih žena u gradu, udata za prvog bijeljinskog autoprevoznika Blagomira Đukanovića, a zapamćena je kao aktivistkinja Drušatva “Kneginja Zorka”. Dr Jelena Šeršavicki je bila prva žena ljekar u Bijeljini, a bila je rodom iz Bakua, sa Kavkaza. Njena porodica je emigrirala iz Rusije nakon revolucije. Godine 1922. došla je u Bijeljinu, gdje je radila s dr Đedom Kecmanovićem. Na njenu inicijativu je već 1923. godine formiran Antituberkulozni dispanzer, koji je u narednim godinama  imao i po 8.000 pregleda godišnje. Po tome je doktorka Šeršavicki zaslužila posebno mjesto u istoriji bijeljinskog zdravstva. Dr Milica Mićić je bila druga žena ljekar u Semberiji. Prva Bijeljinka sa objavljenim naučnim radom bila je Desanka Ludvig ( rođena Urošević), a Ljerka Pejčić je bila prva Bijeljinka sa akademskim muzičkim obrazovanjem. Ona je bila inicijator osnivanja Muzičke škole u Bijeljini. Prva profesionalna glumica iz Bijeljine bila je Slavka Tošić, a nastupala je u pozorištima u Beogradu, Banjoj Luci, Pančevu, Subotici i, najduže, u Novom Sadu.

Olga Marasović, prvoborac,   bila je organizator prvog ženskog političkog skupa u Bijeljini uoči rata, a Mirjana Seka Brenjo prva žena oficir u BiH i član Vrhovnog štaba. Nada Simeunović je bila dugogodišnji direktor Poljorivredne škole, a Desanka Lazarević prva žena sudija u Bijeljini. Milica Sudar – Manojlović je bila prva žena rudarski inžinjer i naučni radnik u toj oblasti, a Rahela Seka Altarac prva Semberka u jugoslovenskoj diplomatskoj službi – bila je konzul u Geteborgu. Milica Zorić, supruga Rodoljuba Čolakovića, bila je istaknuti umjetnik i legatorka Muzeja Semberije, a Justina Kerkezović prva igumanija manastira Tavna i žena koja je najzaslužnija za obnovu ovog bisera semberske istorije. Pomenimo i Husniju Hadžisalihović, prvu bijeljinsku šahistkinju, Danicu Danu Rašinac, prvu ženu fotografa, i Darinku Daru Tešić, prvu predsjednicu Opštine.

 

Dug spisak poznatih

Uz istaknute žene Semberije, koje smo pomenuli, u ovom kratkom pregledu sjetićemo se i još nekih zaslužnih ljudi.

Doktor Zdravko Kajmaković, rođen u Modranu, bio je istaknuti istoričar umjetnosti. Objavio je niz studija o srednjovjekovnom slikarstvu, posebno onom u manastirima u Bosni, a Radmila Kajmaković, poznati istoričar, svojom knjigom “Semberija – etnološka monografija” iz 1974. godine dala je veliki doprinos proučavanju istorije ovog kraja.

Dr Dimitrije Milanović je bio borac NOB-a i istaknuti hirurg na beogradskoj VMA. Uz to je napisao i dvije monografije svog rodnog sela Broca. Gavrilo Subotić (1908-2006.) napisao je niz stručnih članaka iz kulturne istorije i pedagoške prakse. Ljubomir Gajić, rođen u Bogutovom Selu, poznati je slikar i jedan od osnivača Akademije umjetnosti u Banjoj Luci, a Slobodan Krstić najpoznatiji autor umjetničke fotografije iz ovog dijela BiH, član Evropske fotografske federacije i dobitnik više od 50 značajnih priznanja.

Natalija Cimeša, kćerka bijeljinskog slikara Milana Cimeše, jedan je od najznačajnijih likovnih umjetnika u regionu, i, kako kažu, najskuplji slikar, bez konkurencije. Prema izvještajima medija, njena slika “Pijaca” dostigla je cijenu od 60 hiljada eura, što je za naše prilike skoro nevjerovatno. Natalija Cimeša je rođena u Bijeljini 1972. godine, završila je likovnu akademiju u Trebinju, a magistrirala u Beogradu, i do sad je izlagala na preko 120 izložbi kod nas i u svijetu. Miladin Lukić je poznat slikar, magistar slikarstva i profesor na Pedagoškom fakultetu u Bijeljini, zapažen je i slikar Stjepan Tonković, a Sead Vidinlić je otvorio prvu privatnu galeriju svojih slika u Bijeljini.

Među mladim ljudima popularan je reper Frenkie ( Adnan Hamidović, rođen 1982. godine u Bijeljini)), jedna od najvećih muzičkih hip hop zvijezda u regionu. Frenkie je, inače, sin nekada poznatog bijeljinskog svestranog sportiste Ibrahima Hamidovića Francuza.

To su samo neki od ljudi koji su nešto značili u svom vremenu, i čija imena treba zapamtiti. Nadam se da će ovi tekstovi biti podsticaj i drugima da zabilježe svoja sjećanja, da se ne bi dogodilo da istorija ovoga kraja ode niz vodu i da je proguta ponor zaborava. A u današnje haotično vrijeme, čini mi se, nismo daleko od toga.