Piše: Jusuf Trbić
Obilježavanje Dana nezavisnosti BiH je iza nas, ali ne prestaju reakcije onih koji taj praznik negiraju. I sve do jedne su na isti kalup: da je to bio početak rata, a rat je izazvalo ubistvo starog svata na Bačšaršiji, da jedan narod nije glasao na tom referendumu, i sve u tom stilu. Nevjerovatno je kako se uporno plasiraju očigledne neistine i koliko običnih ljudi to podržava. Jer, istinu nije ni malo teško shvatiti. Govorio sam nešto o tome nedavno na ovom mjestu u tekstu o ubistvu Abdulaha Kovačevića, koje se dogodilo krajem 1991. godine, ali to nije izazvalo nikakav rat.
Kod ovakvih tema najbolje je držati se činjenica. Rasturanje bivše Jugoslavije započela je Srbija, kad je 1988. upala u jugoslovenski platni promet i uzela sve pare koje su bile na raspolaganju, kako bi se finansirao planirani rat za objedinjavanje srpskih etničkih prostora, o čemu je Milošević otvoreno govorio. Krajem 1990. godine, 26. septembra, donesen je novi Ustav Srbije, kojim se Srbija sama isključila iz jugoslovenske zajednice. Ubrzo je proglašena nelegalna Republika Srpska Krajina u Kninu, a 15. marta 1991. Milošević je na TV Beograd izjavio da Jugoslavija više ne postoji.
U BiH je započelo ubrzano formiranje takođe nelegalnih srpskih autonomnih oblasti u BiH. U Bijeljini je SAO “Semberije i Majevice” formirana u septembru 1991. godine, kao “neodvojivi dio SFRJ i sastavni dio federalne jedinice BiH koja će se pripojiti Jugoslaviji”, kako piše u osnivačkom aktu. Sve se ubrzalo formiranjem monoetničke Skupštine srpskog naroda 24. oktobra, što je takođe bio antiustavni čin. Već 9. i 10. novembra te 1991. godine održan je “referendum srpskog naroda” o ostanku u Jugoslaviji, monoetnički referendum u multietničkoj državi, što je nonsens svuda u svijetu. Nikoga pri tome nije interesovalo mišljenje onih koji nisu Srbi, a živjeli su na tim teritorijama, na kojima su, u većem broju slučajeva, Srbi bili u manjini. Recimo, u SAO Krajina Bošnjaci su imali većinu u Prijedoru, Sanskom Mostu i Ključu, a u Bosanskoj Krupi bilo ih je preko 70 posto, dok su u Kotor Varoši Bošnjaci i Hrvati zajedno imali većinu od 70 posto. U Romanijsko-birčanskoj SAO ni u jednoj opštini Srbi nisu imali većinu, dok su Rogatica, Vlasenica i Olovo imali apsolutnu bošnjačku većinu, kao i Sarajevo, koje je takođe smješteno u ovu SAO. U SAO Sjeverna Bosna, sa sjedištem u Doboju, samo je Teslić imao apsolutnu srpsku većinu, dok je u svim ostalim opštinama procenat Srba bio oko 20 posto.
Skupština srpskog naroda je 11. decembra 1991. godine donijela odluku da se formiraju “srpske opštine” svuda gdje Srbi žive, bez obzira na njihov procenat u ukupnom stanovništvu. A 21. decembra je donijeta zvanična odluka da se formira Srpska Republika BiH, kako se tad zvala, bez obzira na sastav stanovništva i Ustav. Deklaracija o proglašenju Srpske Republike usvojena je 9. januara 1992. godine, mjesec i po dana prije referenduma za nezavisnost, voljom predstavnika samo jedne etničke grupe i obuhvatala je 62,94 posto teritorije BiH. Nakon toga usvojen je Ustav “nove srpske države”, kako su joj tepali i objavljen u “Službenom glasniku srpskog naroda” br. 3. od 16. marta 1992. godine. Već u prvom članu tog Ustava kaže se: “Srpska Republika Bosna i Hercegovina je država srpskog naroda i građana koji u njoj žive”. U članu 2. se kaže: “Teritoriju Republike čine područja autonomnih oblasti, opština i drugih srpskih etničkih cjelina, uključujući i područja na kojima je nad srpskim narodom u drugom svjetskom ratu izvršen zločin genocida.” Naravno, nigdje se ne kaže koja su to područja, ko tu živi, gdje je to izvršen genocid nad Srbima i ko je to učinio, i na osnovu kojih međunarodnih i domaćih pravnih propisa sve to može da se radi. Ali, član 3. je sasvim jasan: “Republika se nalazi u sastavu savezne države Jugoslavije” Ima li jasnijeg dokaza za secesiju i očiglednijeg razloga za rat kakav je uslijedio? Taj rat je, svi se sjećamo, najavio Radovan Karadžić sa govornice Skupštine BiH, kad je rekao da će muslimanski narod otići u pakao.
Da bi se taj, dugo i temeljito pripremani rat spriječio, međunarodna zajednica je angažovala Badenterovu komisiju, koja je tražila da se u BiH organizuje referendum građana, svih građana, kako je to uobičajeno u demokratskom svijetu, kako bi oni odlučili žele li da njihova država bude nezavisna. U Ustavu RBiH nije bilo nikakvih naroda, pa, shodno tome, nikakav narod nije mogao biti preglasan, a svi su dužni da poštuju volju većine, jer je to osnovno pravilo civilizovanog svijeta. Tvrdnja kako Srbi nisu glasali za nezavisnost je laž, što je lako utvrditi.
Uzmite digitron, pa sami izračunajte.
Na referendumu se, pod nadzorom međunarodne zajednice, 64 posto građana izjasnilo za nezavisnost BiH. Po popisu iz 1991. godine u BiH je živjelo 43,47 posto Bošnjaka (1,902.956), 31,21 posto Srba (1,366.104), 17,28 posto Hrvata (760.852), 5,54 posto Jugoslovena (242.688) i ostali. Ukupan procenat Bošnjaka i Hrvata manji je od 64 posto. Uz to, koliko je u broju jednih i drugih bilo djece i mladih do 18 godina, koji nisu mogli da glasaju? Recimo da je oko jedne petine. Zna se i to da nikad na glasanje ne izađu svi, već, recimo, uvrh glave 60 ili 70 posto. Kad se sve sabere i oduzme, broj Bošnjaka i Hrvata koji su glasali za nezavisnost daleko je ispod 50 posto. Ostalo su, dakako, Srbi. Izbori su bili tajni, bili su građanski, a ne etnički, i niko ne može znati koliko je tačno jednih, drugih ili trećih glasalo, a koliko nije. Jasno je jedno: za nezavisnost BiH izjasnilo se 64 posto građana iz svih etničkih grupa, i u civilizovanom svijetu volja tako ubjedljive većine mora da se poštuje. Umjesto toga, i dalje slušamo zlobne i neznalačke tvrdnje da ni jedan Srbin nije glasao i da je, eto, baš to glasanje bilo razlog za rat, a povod je, navodno, bilo ubistvo starog svata na Baščaršiji, što je nečuvena besmislica. Ne izbijaju ratovi zbog jednog slučajnog ubistva, oni se, kao u slučaju agresije Srbije na BiH, pripremaju godinama, planski, temeljito i sistematski.
Zanimljiva je ta logika, koju možemo pronaći i danas, u opravdavanju ruske agresije na Ukrajinu. Ako Ukrajinci hoće sami da odlučuju o sebi i svojoj državi, mi ćemo njih porobiti i pobiti – to je logika Putinovog režima. I Milošević je smatrao da ne mogu građani BiH odlučivati sami o sebi. Pravo pitanje je: zašto Karadžić i njegovi sljedbenici nisu sami tražili da se organizuje referendum, da se vidi šta to većina građana naše države želi? To bi bio najdemokratskiji način odlučivanja.
A šta bi se desilo da nije bilo referenduma i da je BiH ostala u sastavu krnje Jugoslavije? Najbolje o tome govori reakcija Ratka Mladića na sjednici Skupštine srpskog naroda u Banjoj Luci 12. maja 1992. godine, kada je predstavljen dokument pod nazivom “Šest strateških ciljeva srpskog naroda u BiH”. Prvi i najvažniji cilj bio je razdvajanje naroda. Mladić je tada izašao za govornicu i rekao: “Ljudi, pa to je genocid”.
U slučaju da je BiH ostala u sastavu krnje Jugoslavije Bošnjaci bi bili svedeni na dvadesetak procenata teritorije BiH i postali bi marginalna društvena grupa i unutrašnja stvar Srbije, s Miloševićem na čelu. Tada ih ni Bog ne bi mogao spasiti.