Piše: Jusuf Trbić
U Bosni rat ne prestaje. Srećom, samo verbalni, ali kako rade naši političari, ništa nije isključeno. Poučene ruskom agresijom na Ukrajinu, koja je sjenku rata bacila na cijelu Evropu, zapadne sile, koje su dugo gledale na nas kao na neku daleku, egzotičnu i divlju zemlju, najzad su se zainteresovale i omogućile nam ubrzani i nezasluženi put u civilizovani svijet. Al džabe, domaći političari i dalje rade svako po svom, jedni vuku na jednu, drugi na drugu stranu, a treći, kojima je do Bosne najviše stalo, bar tako kažu, ne znaju ni šta će, ni kako će. Pa, kao i do sad, rade uporno sami protiv sebe. To jest nas.
Duga je istorija tog bošnjačkog nerazumijevanja, kolebanja i lutanja po bespućima istorije. Počelo je već davnih devedesetih godina, kad su Bošnjaci prvi osnovali monoetničku stranku i zatražili rušenje građanskog ustava, da bi se, kako je tada rečeno, “dogovarali narodi”. a narode, je li, mogu predstavljati samo njihovi “istinski” predstavnici”, što je besmislica. Jer, svuda u svijetu pod istinskim ili legitimnim predstavnicima podrazumijevaju se oni koji pobijede na izborima, ko god da su. U ovom slučaju, to se odnosilo samo na pripadnike vladajućih stranaka koje su tako postale “istinski” vlasnici svojih etničkih grupa, to jest naroda. Bošnjački političari, na čelu s Alijom Izetbegovićem, ovu su pogubnu ideju dodatno pojačali takozvanom “reislamizacijom muslimana”, to jest borbom za vjersku državu, za malu bošnjačku džamahiriju na jednom dijelu teritorije BiH, što je označilo povratak u Srednji vijek. Za neprijatelje Bosne to je bio Božiji dar. Stvorena je situacija da je sve u Bosni podijeljeno na srpsko, hrvatsko i bošnjačko, pa su čak i državne institucije nazvane “zajedničkim”, i nije ostalo ništa, ili skoro ništa bosansko. Sve je svedeno na etničko i religijsko, u tolikoj mjeri, da građanin, praktično, ne postoji ako nije dio nekog od ta tri stada, tačnije: tri dominantne etničke politike.
Tako je udaren temelj etnokratiji, vladavini etničkih stranaka, koja je podijelila državu i razorila je na svim poljima. Danas je, valjda, svakom djetetu jasno da je to rak rana naše države i da nas može spasiti samo približavanje Evropi i građansko, demokratsko i sekularno društvo, društvo vladavine prava, jednakosti i ljudskih sloboda. Evropa nam je u tome pomogla presudama Suda za ljudska prava u Strazburu, koje nalažu ukidanje etničke podjele i uvođenje građanskog društva. Ali, presude stoje u ladicama već godinama i malo ko ih i pominje. Naravno, za dvije filijale nacionalističkih režima u Beogradu i Zagrebu takvo stanje je idealno, ali, je čudno da etničku podjelu promovišu i bošnjački političari, kojima su vjera i njihova politička stranka važniji od države. Pomenimo samo ignorisanje dvije rezolucije Savjeta bezbjednosti o agresiji Srbije na BiH (nakon kojih su uvedene sankcije Srbiji, uz podršku i Rusije i Kine), namjerno upropaštavanje inicijative profesora Frensisa Bojla, da se, nakon presude Svjetskog suda iz 1994. a zatim i nove takve presude Svjetskog suda od 26. februara 2007. godine, zatraži ukidanje eniteta RS ili zanemarivanje brojnih presuda Tribunala u Hagu koje potvrđuju agresiju susjednih država na BiH, pa sve do namjernog upropaštavanja revizije tužbe za genocid protiv Srbije, u režiji Bakira Izetbegovića. U glavama većine bošnjačkih političara postoje samo dvije slike Bosne, i obje su i pogrešne i opasne. Jedna je slika muslimanske fildžan-države, a druga cjelovita, navodno građanska Bosna, s bošnjačkom etničkom dominacijom. Umjesto da utvrde bosansku političku paradigmu, po kojoj je ovo država svih njenih ravnopravnih građana, pri čemu su etnička, vjerska ili politička pripadnost nevažne privatne stvari, umjesto strategije etabliranja bosanske nacije, bosanskog naroda, kao što se radi svuda u svijetu, mnogi od njih i dalje insistiraju na etničkoj podjeli. Potvrđuje to i skup nazvan “bošnjački sabor”, održan na inicijativu Elmedina Konakovića, ministra inostranih poslova. Koliko su takve udeje pogubne potvrdio je i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, ponudom da bude finansijski pokrovitelj takvog skupa. Dakle, neprijatelj Bosne platio bi održavanje bošnjačkog sabora! A zašto bi on to uradio? Pa, zato što je to najvažniji dio politike uništavanje Bosne – etnička podjela koja ukida sve što je bosansko i afirmiše isključivo etničke grupe koje se “dogovaraju” o svemu, a ni o čemu se ne mogu dogovoriti. Sve bošnjačko je prihvatljivo i nesporno, bilo šta bosansko izaziva bijes i burne reakcije, u skladu sa Memorandumom 2 SANU. Uz to, svebošnjačko okupljanje je kopija Vučićevog” svesrpskog okupljanja, koje protežira stvaranje “srpskog sveta”, i daje opravdanje za takve radnje.
Šta onda znači formiranje kojekakvih bošnjačkih akademija nauka, pored žive ANUBiH? Šta znači bošnjačko Društvo pisaca, pored državnog? To znači doprinos daljoj podjeli države. Bivši reis Mustafa Cerić je to jasno rekao, kad je na pitanje zašto se osniva BANU, rekao: “Kad mogu Srbi i Hrvati, možemo i mi”. Dakle, kad mogu Srbi i Hrvati da dijele Bosnu, možemo i mi. Takva logika potvrđena je i krajem decembra 2017. godine, kad je, uz veliku pompu i učešće skoro svih eminentnih ličnosti bošnjačke politike i kulture, u sarajevskoj Vijećnici, pod vođstvom Bakira Izetbegovića, otvoren prvi “Dan Bošnjaka”. Bilo je to na 24-tu godišnjicu prvog Bošnjačkog sabora, na kojem je Izetbegović stariji pokušao potvrditi ideju konačne etničke podjele Bosne. Tada su protiv te ideje ustali mnogi uticajni ljudi, pa se sve završilo promovisanjem novog imena za bosanske muslimane, koje je iz bošnjaštva izbacilo sve koji nisu muslimani ili nisu po mjeri vladajuće ideologije. Ovoga puta čuli smo pozive da se usvoje himna, zastava i grb Bošnjaka, što je značilo i poziv za druge dvije etničke politike da i one učine to isto. Pa da se raziđemo.
Tako se, eto, bošnjačke političke, vjerske i kulturne elite punom snagom uključuju u proces razaranje Bosne, na temelju ideje države kao mehaničkog zbira tri etnonacionalistička identiteta. Oni zaboravljaju bosanstvo, bosansku državu i naciju, zaboravljaju istinsko građansko i sekularno društvo, a to jedina ideja koja nam garantuje budućnost. Ako hoćemo da sačuvamo Bosnu, budimo privatno, za sebe, Bošnjaci, Srbi, Hrvati ili šta god hoćemo, a javno – Bosanci, građani BiH, pripadnici bosanske nacije. Budimo dio evropske zajednice država.
Budimo ljudi. I to će biti dovoljno.