Piše: Saud Grabčanović
Dvadeset devetog jula austrougarska je okupatorska vojska na tri mjesta prešla rijeku Savu i bez otpora zauzela gradove Bosanski Šamac, Bosanski Brod i Bosansku Gradišku Nakon dva dana, zauzeta je i Banja Luka. a 1. augusta i Prijedor. Pljevaljski muftija sa svojom pratnjom stigao je u Sarajevo 4. augusta. Kako Muhamed Enveri Kadić bilježi u svojoj Hronici, muftiju je pratilo 200 ljudi, što pješaka, što konjanika. Prema Mihovilu Mandiću broj muftijine vojske iznosio je hiljadu Arnauta (Albanaca). Na Alifakovcu su muftiji i njegovoj pratnji Sarajlije priredile takav doček, kakav se rijetko priređivao i kojem veziru iz Istanbula. Muftija je dočekan kao spasitelj. Izišlo je bilo i staro i mlado da vidi i pozdravi svoga prvoborca i junačko koljeno iz krševite, ali ponosne Taslidže. Na dobrodošlicu i oduševljene pozdrave skupljenoga svijeta uzvrati muftija temperamentnim govorom, u kojem uvjeravaše Sarajlije da će napadač biti protjeran iz Bosne. Izjavio je da se na čelu pokreta oružanog otpora nalaze sve prvi ljudi iz naroda. Za sebe je rekao da će preuzeti zapovjedništvo jednog dijela vojske. Pojava Šemsekadića i njegov temperamentni govor toliko oduševe Sarajlije, da su ga od radosti na rukama nosili i klicali mu kao svom vladaru. Nakon muftijinog dolaska u Sarajevo pojača se val oduševljenja za borbu. Javljali su se u konak sve novi i novi dobrovoljci koji su se odmah upućivali na bojište. Kada bi javljeno da je 5. augusta i Mostar pao u neprijateljske ruke, vijećanja se završiše, i prvaci na čelu svojih vojski krenuše na bojište. Muhamed-efendija Hadžijamaković krenu prema Žepču, efendija Mehmed Vehbija Šemsekadić prema Tuzli, gdje ga je poslalo Narodno vijeće BiH. Čim je stigao u Tuzlu 9. augusta muftija je preuzeo zapovjedništvo nad svim tuzlanskim borbenim jedinicama. Šemsekadić je uspio ne samo da odbije napade neprijatelja na grad Tuzlu, već je 11. augusta prešao u ofanzivu i gonio neprijatelja dolinom Spreče, prema Doboju. Tu su se njegove trupe ukopale i vodile borbe za zauzimanje Doboja i puta koji veže taj grad sa Sarajevom. Pošto su neprijatelju pristizala sve nova i nova pojačanja muftija se morao povući prema Tuzli, koju je nastavio uspješno braniti. Ali kada je 22. septembra grad pao, muftija se sa vojskom povukao prema Zvorniku. Pred nadiranjem nekoliko korpusa carske vojske morao se povući iz Zvornika prema Srebrenici, a odatle prema Višegradu, gdje stigao 27. septembra, uoči Ramazanskog bajrama. Do Višegrada ga je dopratilo oko 600 boraca. Usput su se mnogi borci opraštali od muftije i odlazili svaki svome kraju. U Višegradu je muftija rasporedio vojsku, a oko grada postavio topove, te je desetak dana čekao ncprijatelja. Bratu Ibrahimagi, koji je s jednim odredom dobrovoljaca iz Glasinca otišao prema Foči, poruči da mu pošalje vojske u Višegrad. Ali-hodžu Kladnjaka, koji je javno govorio protiv njega i odbijao njegovu borbu, prikovao je za Rzavsku ćurpiju na taj način što mu je klinima prikucao oba uha za most. Bilježeći to u svojoj „Hronici“ Muhamed Enveri Kadić primjećuje: “Taslidžanski muftija ohole naravi bijaše i drzovit čovjek.“ Nakon salijetanja od višegradskih prvaka hadži Jusuf-efendije i Murat-bega, obojica Čengići, odustade muftija od namjeravane odbrane Višegrada i sa oko svojih 700 boraca krenu preko Priboja prema svojoj Taslidži. U Pljevljima se nije dugo zadržao, već sa svojom pratnjom krenu u Bijelo Polje. U tom ga sandžačkom gradu pristiže ugledni Sarajlija Ahmed-efendija Svrzo, te Ćemerlići, Rašidaga i Mehmed-beg. S tom svojom pratnjom i dvadeset i pet momaka i dva topa muftija je nastavio put prema Prištini, gdje se zadržao duže vrijeme. Tu je muftija razvio veliku aktivnost na prikupljanju dobrovoljaca i oružja, kako bi u pogodnom trenutku prešao u Bosnu i nastavio borbu. Stupio je u kontakt i sa crnogorskim knjazom Nikolom, te glavnim zapovjednikom crnogorske vojske Petrom Vukotićem. Pokušao je stupiti u kontakt i s pokretačima pobune u Hercegovini 1879. Vođama pokreta, koje su crnogorske vlasti bile internirale u manastir Moraču, muftija posla svoje izaslanike s pismom i pozva ih da mu dođu na pregovore. Crnogorske su vlasti, međutim, taj sastanak onemogućile. Sjećajući se muftijinih uspjeha u dolini Spreče, Austrijanci su sa zebnjom pratili muftijinu aktivnost u Prištini. Uviđajući koliku opasnost predstavlja muftijina blizina, carskoj vladi u Beču pođe za rukom ubijediti vladu u Istanbulu da muftiju ukloni što dalje od austrougarske granice. Po svoj prilici, u proljeće 1879. muftija je napustio Prištinu i krenuo u Istanbul. Muftiju, svakako, nije to radovalo, ali se morao pokoriti sili. Iako ga je sultan Abdulhamid II lijepo primio i stavio mu na raspolaganje poseban konak, nije se Šemsekadić ugodno osjećao u Istanbulu. Kad ga je na samrtnoj postelji posjetio jedan njegov Taslidžak, muftija mu je, glasom punim nostalgije, rekao:„Volio bih da na Čemernu (sniježnom brdu u blizini Pljevalja) živim, pa da vatru pod jelama ložim, nego što sam ovdje u carevskom dvoru.“ Dr. Muhamed Hadžijahić u svome djelu “Od tradicije do identiteta – geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana”, (Sarajevo 1974) piše o djelovanju Šemsekadića u Istanbulu sljedeće: “Poslije okupacije, a naročito Hercegovačkog ustanka 1882. godine, formirala se i politička emigracija sa centrima u Stambolu i Beogradu, čineći pokušaje da utiče na događaje u Bosni. To je imalo reprekusija i na pojavu prvih srpski opredijeljenih Muslimana…. Vodeće ličnosti stambolske emigracije bili su u početku pljevaljski muftija Šemsekadić, jedan od najznačajnijih predvodnika u otporu protiv okupacije, Ibrahim-ef. Đumišić, te Šahinpašić iz Banje Luke. U ovo doba djelovali su kao visoki državni funkcioneri Bosanci Mehmed Ali-paša Rizvanbegović, Osman Mahzar-paša Čengić, Hamdi-beg Resulbegović, Mehmed-beg Jajčanin, a u samoj sultanovoj sviti bili su kao silahšori, među ostalima, Bećir-aga Bihorac, Omer-aga Plava, Zećiraga Nikšić, Emin-aga Travničanin i dr. Kasnije je bosanskoj emigraciji u Stambolu pristupio i vođa pokreta za vjersko- prosvjetnu autonomiju Ali Fehmi-ef. Džabić…Vremenom su ovi emigranti osnovali i svoj klub u kome je bilo oko 500 članova. Predsjednik kluba bio je Ali Šefket-ef. Aličehajić Junuzefendić, rodom iz Travnika, koji je više godina bio profesor turskog jezika u Srpskoj gimnaziji u Stambolu. Klub je pokazao veliku aktivnost u doba aneksione krize. Organizovao je, među ostalim, protestni miting protiv aneksije, na kojem se računa da je sudjelovalo 50.000 ljudi. U okviru kluba sastavljena su i dva memoranduma protiv aneksije… Osim ovih memoranduma, koji su posebno štampani, izašle su još četiri brošure protiv aneksije… Stambolska emigracija bila je prosrpski, a još više proturski raspoložena, pa je u tome pravcu nalazila puteve da djeluje i u Bosni. Pri tome je bila najpodesnija forma djelovanja preko muslimana iz Bosne koji su u Turskoj pohađali razne škole“ (str. 162 i 164).
Veliki rodoljub i neustrašivi borac Mehmed Vehbi-efendija Šemsekadić umro je u Istanbulu 29. januara 1887. i ukopan u haremu sultan Fatihove džamije. Iza sebe je ostavio sina Nedžib-efendiju i kćerku Hafizu, o kojima, nažalost, kao ni o ostaloj muftijinoj rodbini, ništa ne znamo. Pljevaljski je muftija sačuvao čuvati obraz svojoj zemiji i svome narodu. Zaslužio je da se o njemu mnogo više zna i mnogo više piše. Nažalost, u našim enciklopedijama nema mu spomena. Nije mi poznato ni da se u njegovim rodnim Pljevljima, a ni u Sarajevu, niti u kojem drugom našem gradu, nalazi barem ulica s njegovim imenom. Volio bih biti demantiran. No, pljevaljski muftija Šemsekadić nije jedini koga smo zaboravili, a koga nemamo pravo zaboraviti. Velika istočna kriza” (1875 – 1878), odnosno “istočno pitanje” – pitanje podjele osmanskih teritorija u Evropi, Aziji i Africi i, konačno, Berlinski kongres ( 1878.) donijeli su pravi prevrat u životu Bosne i Hercegovine, “glavne tvrđave Bošnjaka kao slavenskih muslimana u jugoistočnoj Evropi”. Odlukom Berlinskog kongresa, Austro-Ugarskoj je povjerena uprava nad Bosnom i Hercegovinom. Porta je na to pristala, ali ne i Bošnjaci. Oni su pružili žestok, ali na kraju uzaludan otpor okupacijskim trupama.