Piše: Saud Grabčanović
Biografija Mustafe H. Grabčanovića
Mustafa Grabčanović je rođen 15.01.1912. godine u Bijeljini u kojoj je proveo skoro cijeli svoj život i gdje je i umro 4.8.1990. godine. Mustafa je ime dobio po svom pradjedu hadži Mustafi Grabčijanu, koji je umro krajem 1861. godine u Užicu, oko pola godine prije velikog egzodusa muslimana iz tog grada. Mustafa je bio šesti sin čuvenog bijeljinskog trgovca Ibrahimage Grabčanovića, a prvo dijete koje je on dobio sa svojom drugom ženom Šahzijom (Šahom) Muradbegović – Salihbegović, koja je bila porijeklom od begovske familije iz Srednje (Turske) Trnove. Da napomenem, trnovski begovi Muradbegovići – Salihbegovići nisu ni u kakvom srodstvu sa bijeljinskim begovima Salihbegovićima i Muradbegovićima! Šaha je rođena 1890. godine u Srednjoj Trnovi, a umrla je 1946. godine u Sarajevu od raka crijeva. Prije braka sa Ibrahimagom Šahzija je bila udata u Istanbul za bogatog trgovca, koji je bio porijeklom iz naših krajeva i prezivao se Ipeklija. Šaha u braku sa njim nije imala djece. Ipeklija je umro nakon par godina njihovog braka od tuberkoloze. Pošto je moja nena Šaha ostala mlada udovica, a u braku nije imala potomstva, sukladno tadašnjim zakonima i običajima,vratila se nazad svojim roditeljima u Srednju (Tursku) Trnovu. U to vrijeme, tačnije 1910. Godine, neposredno nakon rođenja sedmog djeteta, mom djedu Ibrahimagi je umrla prva žena Emira Hadžisalihović. Emira je bila rođena sestra čuvenog bijeljinskog gradonačelnika Ibrahimage Hadžisalihovića. Pošto su djedu Ibrahimagi nakon smrti prve žene ostala sitna djeca, on se ubrzo odlučio ponovo oženiti. Tražio je pogodnu ženu za sebe, prije svega takvu koja će mu odgovarati po društvenom statusu – biti „od soja“ (tako je to tada fukcionisalo). Od provodadžija je čuo za mladu i lijepu udovicu iz Srednje Trnove, begovskog porijekla. Odlučio ju je zaprositi od njenih roditelja. Uprkos velikoj razlici u godinama, Šaha je pristala da se uda za mog djeda. Vjenčali su se šerijatski godine 1911. Razlika u godinama između njih dvoje je bila 21 godina, a Ibrahimaga je još bio udovac i imao je sedmoro djece! Šaha je poticala iz veoma bogate begovske porodice iz Srednje (Turske) Trnove. Njen je otac imao velike zemljišne posjede, pa je ona, pored pokretnina i dragocijenosti, donijela kao miraz u brak sa Ibrahimagom i dva selišta u Suhom Polju, ukupne površine oko 250 duluma obradive zemlje!
Ibrahim-aga je u braku sa Šahzijom dobio troje djece : Mustafu – rođen 1912. godine, Hanumicu – rođena 1915. i Hasana – rođen 1918. godine. Ubrzo nakon rođenja njihovog trećeg djeteta Šaha je opet ostala udovica jer je Ibrahimaga iznenada umro od „španske – žute groznice“ 1920. godine, u starosti od 52 godine, kada je Mustafa imao osam godina. Epidemija ove opake bolesti je u to vrijeme pokosila milione ljudi na svijetu. Očeva prerana smrt teško se odrazila na njegov kasniji život, kao i na život njegove sestre Hanumice stare pet godina i mlađeg brata Hasana, koji je imao samo dvije godine. Ubrzo nakon očeve smrti njihova dosta starija polubraća, koja su bila punoljetna, pokrenula su ostavinski postupak kojeg su tada vodile kadije. Njihova polubraća: Jusufaga koji je tada imao 29 godina, Husejnaga koji je imao 27 godina i Safetaga koji je imao 24 godine, kao skrbnici svoje maloljetne braće Omera starog 15 godina i Saliha starog 13 godina, pokrenuli su sudsku parnicu za podjelu očeve imovine protiv svoje maćehe Šahe, skrbnice troje malodobne djece Mustafe, Hanumice i Hasana. Odlukom kadije Mustafina starija polubraća su dobila najveći dio očeva imetka, pet kuća u gradu, 18 lokala u Janjica čaršiji, 180 dunuma zemlje u Krušiku, kao i najveći dio novčanih sredstava koja su ostala iza njihovog oca u tadašnjim bankama. Osim ovoga, mimo odluka kadije, oni su prema porodičnom predanju tajno izuzeli svo očevo lično bogatstvo, koje je sačinjavalo preko 500 dukata, zlatni nakit i ostale dragocijenosti koje nigdje nisu bile zavedene i koje su bile deponovane u kući. Prema tom predanju, iza Ibrahimage je ostala puna čizma dukata šorvanja koje je on bio namjenio za obavljanje hadža, a u čemu ga je prerana smrt spriječila. Ibrahimaginoj drugoj ženi, mladoj udovici Šahi i njenoj djeci su, po odluci kadije, pripali
samo nova kuća u tadašnjoj Grabčanovića ulici (danas ulica Branislava Nušića br 4.) sa starom kućom u dvorištu i okućnicom, kao i 20 dunuma zemlje u Krušiku. Šaha je mogla zadržati i lični nakit kojeg joj je poklonio njen muž Ibrahimaga, kao i nakit i zemlju koju je donijela u miraz prilikom udaje za Ibrahimagu. Nakon podjele imovine Šaha i njena djeca su se našli na ivici bijede, ostavši bez direktnih novčanih prihoda potrebnih za život. Da bi prehranila sebe i svoju djecu – siročad bez oca, Šaha je morala prodavati svoj nakit kao i zemljišne parcele od svog miraza. Pored toga ju je dosta spasila i stara kuća u dvorištu koju je izdavala pod kiriju. U toj je kući dugo godina stanovao sa porodicom Jevrej sa prezimenom Kaff, koji je bio opštinski službenik. Njega i njegovu porodicu su u ljeto 1941. godine ustaše odvele iz naše kuće u logor Jasenovac gdje im se gubi svaki trag!
Mustafino školovanje i rana mladost
Mustafa je od jeseni 1920. godine pohađao „Komunalnu osnovnu školu u Bijeljini“, koja se nalazila u centru grada, preko puta zgrade opštine. Nakon završena 4 razreda obavezne osnovne škole on je pohađao nižu gimnaziju, koja se nalazila u istoj zgradi. Mustafa je za vrijeme školovanja u nižoj gimnaziji bio jedan od najboljih učenika, za šta je bio posebno nagrađivan. On je nižu gimnaziju u Bijeljini uspješno završio 1928. Godine, kada je diplomirao kao najbolji učenik svoje generacije. Pored pohađanja osnovne škole Mustafa je, prema tadašnjm običajima, pohađao i vjeronauku u mektebu bijeljinske Atik džamije, gdje mu je vjeroučitelj bio čuveni Aliefendija Aliefendić. I u mektebu se daroviti Mustafa veoma isticao. Prema svjedočenjima njegovih savremenika on je napamet znao najveći dio Časnog Kurana! U jesen 1928. godine Mustafa se upisao u čuvenu bijeljinsku Višu gimnaziju, koja je u našem gradu bila otvorena 1919. godine. Pohađanje Više gimnazije je u to vrijeme bilo u rangu fakulteta! Onoga ko bi u to vrijeme uspješno završio bijeljinsku gimnaziju, automatski je čekao posao službenika u državnoj administraciji, i to najvišeg ranga. Mustafa Grabčanović je bio jedan od prvih Bošnjaka koji su se upisali u ovu prestižnu školu i koji su je uspješno završili. On se u vrijeme školovanja u bijeljinskoj gimnaziji isticao kao jedan od najboljih učenika. Sve vrijeme svog školovanja u bijeljinskoj gimnaziji Mustafa je nosio crveni fes, po kojem je bio upamćen, a kojeg nikada nije skidao čak ni za vrijeme nastave. Navedeni detalj se lijepo može vidjeti na zajedničkoj slici maturanata bijeljinske gimnazije iz 1932. godine. U vrijeme dok je pohađao bijeljinsku gimnaziju Mustafa je postao strastveni ljubitelj književnosti i istorije, mnogo je čitao sve do kraja svog života. Prema nekim podatcima on je bio najvjerniji član bijeljinske biblioteke, koji je za života pročitao najviše knjiga iz njenog fonda! U vrijeme kada je pohađao bijeljinsku gimnaziju Mustafa se počeo baviti književnim radom za koji je imao veliki talenat. Počeo je pisati poeziju, te je napisao svoje prve pjesme koje su njegovi profesori u gimnaziji ocijenili najvećim ocjenama. Ubrzo je Mustafa postao „glavna zvijezda“ svih literarnih skupova i kulturnih događanja u bijeljinskoj gimnaziji, kao i onih koji su se održavali u gradu Bijeljini i okolini. Za svoj književni rad on je još kao gimnazijalac dobio niz priznanja i nagrada. Od tih nagrada posebno se ističe „Svetosavska nagrada“, koju je dobio 27.1.1931. godine. Njegova pjesma je dobila prvu nagradu na tada održanom konkursu i takmičenju. U to vrijeme je za njega čuo poznati bankar iz Tešnja Ademaga Mešić, koji je u ta vremena bio mecena mladih talenata iz redova Bošnjaka. Na Ademagin prijedlog Mustafa je dobio stipediju od „Gajreta“, bošnjačkog kulturno-prosvjetnog udruženja, koja će mu dobro doći u daljnjem školovanju .
Pored toga što se bavio pisanjem poezije, Mustafa je kao gimnazijalac bio i vrlo uspješan sportista. Još kao učenik niže gimnazije on se počeo baviti fudbalom. Najprije je kao pionir igrao za male mahalske klubove kojih je tada u Bijeljini bilo puno. Prva ekipa za koju je igrao bila je FK “Viktorija“ sa Horudžića meraje. Kasnije je, kao gimnazijalac, igrao za FK „BSK“ pa onda za srpski fudbalski klub „Slaven“, a kasnije i za muslimansku „Zoru“, a nakon gimnazije je igrao i za multinacionalnu „Semberiju“. Kao fudbaler te ekipe on je postigao i najveće uspjehe u svojoj karijeri. Svi ovi hobiji kojima se bavio Mustafi uopšte nisu pravili probleme u njegovom školovanju, te je on 1932. godine uspješno završio bijeljinsku gimnaziju. Diplomirao je kao jedan od najboljih učenika bijeljinske gimnazije toga vremena!
Nakon završetka školovanja Mustafa je primljen u državnu službu. Dugo godina radio je kao istaknuti državni službenik u državnim službama u gradu Bijeljini. Tu je dužnost savjesno obavljao u vrijeme postojanja čak tri različite države i tri različita društvena sistema! Bez obzira na državu i društveni sistem u kojem je živio i radio, Mustafa je ostao upamćen kao veoma stručan, vrijedan, savjestan i nepotkupljiv državni službenik.
(nastaviće se)
