Piše: Saud Grabčanović
Kovanluk
Ovo selo se nalazi jugoistočno od Bijeljine, a od centra grada je udaljeno oko 6 km. Po popisu iz 2013. godine ovo selo je imalo 521. stanovnika, od kojih se 97,89 % izjasnilo prema etničkoj pripadnosti da su Srbi. U odnosu na popis iz 1991. godine broj stanovnika u ovom selu se povećao za četiri puta. Selo nema svoju crkvu i pripada parohiji Amajlije. Seoska slava ili „molitva“ je treći dan „Trojica“. Selo ima zajedničko groblje sa Amajlijama.
Nastanak sela i njegovog imena:
Selo Kovanluk se u osmanskim defterima i popisima prije Bečkog rata uopšte ne spominje. Na mjestu ovog sela je u rimsko doba postojalo neko naselje. To nam dokazuju arheološki nalazi u Kovanluku. U ovom selu je pored tragova villae rusticae – otkriven i jedan rimski grob ozidan opekom, te su uočeni ostaci rimske ceste (Bojanovski, 1981: 157). Međutim, nije bilo kontinuiteta u naseljavanju tog ranijeg sela, pa je, prema raspoloživim podacima, Kovanluk nastao dosta kasno. Njegov se nastanak vezuje za dolazak begovske porodice Gradašćević (Rifatbegović) u Bijeljinu. Prema tome, selo je nastalo tek početkom 19. vijeka. Tada su pravoslavni naseljenici iz Crne Gore i istočne Hercegovine podigli selo. Oni su tu doselili kao kmetovi i čifćije na posjede begova Gradašćevića-Rifatbegovića. U tom su selu Rifatbegovići imali veliki broj košnica sa pčelama koje su doseljenici gajili i proizvodili med za svoje begove. Na turskom jeziku se košnica sa pčelama zove „kovanlik“ pa je tako ovo selo dobilo svoje ime po tom turskom nazivu za košnicu-pčelinjak!
Predanja o naseljavanju sela i stanovništvo:
Narodno predanje govori da je ovo selo nastalo od nekoliko ljudi, petorice komšija koji su došli iz Crne Gore, koje je beg Rifatbegović primio na svoje imanje i dao im da čuvaju njegove košnice (kovanluke) sa pčelama. Ti su se ljudi zvali: Stevan, Luka, Đuka, Ivan i Dragojlo. Ovih pet ljudi je sa svojim zadrugama stvorilo ovo selo. Od njih danas u selu potiču porodice : Stevići, koji slave Jovanjdan, Đukanovići, koji slave Nikoljdan, Ivanići, koji slave Nikoljdan i Dragojlovići, koji slave Nikoljdan. Nešto kasnije u selo su se iz Crne Gore doselili Vladići, koji slave Jovanjdan.
Međaši
Ovo selo se nalazi sjeveroistočno od Bijeljine, a od centra grada je udaljeno oko 14 km. U blizini je rijeke Drine. Po popisu iz 2013. godine ovo selo je imalo 876 stanovnika, od kojih se 99,09 % izjasnilo prema etničkoj pripadnosti da su Srbi. U odnosu na popis iz 1991. godine broj stanovnika se u ovom selu malo smanjio. Selo ima pravoslavnu crkvu “Svetog arhanđela Gavrila“. Seoska slava ili „molitva“ je drugi dan „Trojica “. Selo ima zajedničko groblje. Međaši se dijele na zaseoke – „mahale“: Kozlučani i Topalovača.
Nastanak sela i njegovog imena:
Selo Međaši se u osmanskim defterima i popisima prije Bečkog rata uopšte ne spominje. U Velikom Bečkom ratu je Semberija ostala bez svog ranijeg stanovništva, bila je opustjela skoro potpuno. Nakon Beogradskog mira 1739. godine, novi osmanski begovi koji su dobili posjede u Semberiji počeli su sa naseljavanjem opustjele Semberije pravoslavnim stanovništvom. Tada su pravoslavni naseljenici iz Crne Gore i istočne Hercegovine podigli i ovo selo. Oni su se tu doselili kao kmetovi i čifćije na posjede gazi Mehmed-paše Fidahića, mutesarifa Zvorničkog sandžaka (sandžakbeg). Selo je dobilo ime po međi Mehmed-pašinog timara blizu koje se nalazilo.
Predanja o naseljavanju sela i stanovništvo:
Narodna predanja govore da su prvi naseljenici koji su došli na posjede Fidahića zatekli na ovom mjestu „sve obraslo u šumu i šikaru“. Prema legendama naseljavanje sela se odvijalo u nekoliko vremenskih perioda. Prve porodice koje su se doselile danas se smatraju starosjediocima, pa ih se nazivaju „Šijacima“, dok se oni koji su stigli kanije nazivaju “Ere“, pošto su došli iz Hercegovine. „Šijaci“ su: Glušanovići, koji slave Mratindan, došli su iz Crne Gore, Leginovići, koji slave Miholjdan, došli su takođe iz Crne Gore. Kusturići zvani Novakovići, koji slave Jovanjdan, došli su iz Crne Gore, Jovičići su došli iz Crne Gore, Stevići, koji slave Jovanjdan, došli su iz Crne Gore i Tančići, koji slave Nikoljdan, takođe su došli iz Crne Gore. „Ere“ su: Jovanovići zvani Kukići, koji slave Đurđevdan, došli su iz istočne Hercegovine, Markovići, koji slave Jovanjdan, došli su iz istočne Hercegovine. Jovanovići, Blagojevići i Ilići potiču od tri brata: Jovana, Blagoja i Ilije, koji su došli iz Hercegovine. Nikolići, Maksići, Milanovići, Mijići, Dumići, Rašovići, Vladići, Pantići i Tomići potiču od devetorice braće Sladića koji su se doselili iz istočne Hercegovine. Ćorovići, koji slave Đurđevdan, su poslednji došli iz Hercegovine, iz okoline Trebinja, pa ih nazivaju „Ere“.Više porodica se naselilo u Međaše iz ostalih semberskih sela, sa Majevice, iz sjeveroistočne Bosne, kao i iz Srbije, svi oni imaju crnogorske ili hercegovačke korijene. To su sljedeće porodice: Ilići, koji su došli iz okoline Gradačca, Ljotići, koji slave Nikoljdan, došli su iz Balatuna, Krstići, koji slave Nikoljdan, došli su iz Broca, Tomići, koji slave Nikoljdan, došli su iz Suhog Polja, Avramovići, zvani Mićanovići, koji slave Nikoljdan došli su iz Crnjelova, Kovačevići su došli iz Velina sela, Đorđići, koji slave Đurđevdan, došli su iz Suhog Polja, Jovanovići, koji slave Đurđevdan, došli su iz Drinjače, Miladinovići, koji slave Đurđevdan, došli su iz Drinjače, Radovići, koji slave Đurđevdan, došli su iz Drinjače, Lazići, koji slave Đurđevdan, došli su iz Drinjače, Ristanići su došli iz okoline Brčkog i Jakovljevići zvani Švabići, koji slave Jovanjdan, došli su iz Srema. U Međašima živi više porodica koje tačno ne znaju svoje porijeklo ali znaju da su se njihovi pretci doselili iz Crne Gore i Hercegovine, a to su: Tešanovići (Markovdan), Simići (Ignjatijevdan), Poštići zvani Milanovići (Kljimundan), Sekulići (Avramijevdan), Mikanovići (Đurđevdan) i Pavlovići (Mratindan).
(Nastaviće se)