Ne sanjaj više jer nije vrijeme za snove
U tvojoj sobi ponoć se razlistava
I drhti mrak po podu rasut
Ustani
Umorne stolice složi
Na prozore navuci
Zavjese od straha ukočene
Ne gledaj jezivu kišu koja u stakla bije
Zaključaj srce i krevet raspremi
Krpu bajate tuge pod glavu stavi
Ponjavom noći se pokrij
Nezasite zvijezde u očima smiri
I kapke spusti na svijet Zgazi
Gusjenicu bola koja niz sjećanje gmiže
I samo budi tu To je taj tren koji dijeli
Sada i nekad To je ta planina
Koju ne možeš više prijeći
To je jedino što ti još pripada
Ne sanjaj više ono od čega umireš
Ne sanjaj
Žute dukate dana koji te pamte
Jer nema vrata na snu
Izlaza za tebe nema
Ne sanjaj više jer mrak ćeš zagrliti
Kad jutro zapuca u tebe
Vrelim rafalima svjetla
Tada ćeš znati
Ni borio se nisi a već
Poražen si sasvim
Jusuf Trbić