Je li ga, ne daj Bože, neko u Sarajevu ugazio, kao momci na Cetinju onomad Vukanovića od Trebinja, kad je otišao da, kao bijelog tigra u zoo vrtu, uživo vidi Crnogorce?
Znači, frajeru se baš prikurčilo. Bio mu je merak da usred Sarajeva digne tri prsta. Toliki mu je to bio gušt, da je stvar ponovio na sarajevskoj televiziji. I jel’ mu se šta, ne dao dobri Bog, u tom Sarajevu punom islamskih radikala, bošnjačkoga nacionalizma, orijentalnog mraka i sličnih nemani desilo? Jel’ mu ko, daleko bilo, dao po ušima il’ ga nabio nogom u guzicu? Je li ga neko vaspitno-popravno išamarao, onako kako je nepoznati momak ispucao Miomira Marića, ljetos u Budvi, i to tako uvjerljivo da Mariću nije palo na pamet da ga prijavi i traži kaznu za napadača.
Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu
Naprotiv, sam Marić je odlučno negirao da se bilo šta desilo. Samo što nije rekao „Ruka mu se pozlatila“. Je li ga, ne daj Bože, neko u Sarajevu ugazio, kao momci na Cetinju onomad Vukanovića od Trebinja, kad je otišao da, kao bijelog tigra u zoo vrtu, uživo vidi Crnogorce?
Uostalom, kakva bi to bila država u kojoj građani nasrću na ministra sigurnosti – što bi, nesumnjivo, bilo tretirano kao teroristički napad.
Hvala jednome Bogu, ništa se od toga nije desilo. Niti se moglo desiti. Al’ opet: Sarajevo ne valja. Opet je to „mračna kotlina“, opet tu sve vri od „mržnje“, opet je to „Teheran“…
A da majstor to proba izvesti na splitskoj rivi – dakle u Evropi, civilizaciji, demokratiji i sred hrišćanske blagosti? A onda, odmah poslije toga, na zagrebačkom Prisavlju, u nekoj prime time političkoj emisiji na hrvatskoj državnoj televiziji?
Jedino što se u Sarajevu desilo bila je nekakva skupštinska deklaracija osude majstorova postupka. Koju su donijele partije koje su troprstaša i dovele na vlast. Da se vratimo na osnove parlamentarne demokratije. Kad nešto nećeš da riješiš, osnuj skupštinsku komisiju koja će se time baviti. Kad si odlučio da pojedeš ono što se ne jede – osudi to skupštinskom deklaracijom.
Evo šta naš troprsti majstor zna.
Kad lažeš, laži krupno. Pusti mašti na volju: neka leti, kao ptica puštena iz kaveza. Uvjerljivost laži je nebitna. Ljudi, napokon, u laž neće povjerovati zato što je uvjerljiva, nego zato što žele da povjeruju. Što im veću laž daš, više su onoga što žele dobili. Velika laž biće prodana brže od sitne. Dakle: kada učiniš nešto s namjerom da nekoga uvrijediš, laži da si uvrijeđen njegovom reakcijom. Budi uvrijeđen zato što je on uvrijeđen. Njegovu uvrijeđenost prikaži kao znak njegova primitivizma i loših namjera prema tebi.
A zna, naš majstor, i ovo: kada vrijeđaš, vrijeđaj krupno. Vrijeđaj toliko krupno da onaj kojega si uvrijedio ima problem da prihvati da ga je neko uvrijedio brutalno kako ti jesi. Pokaži ljudima simbol pod kojim su ih četiri godine ubijali snajperisti i artiljerci, pa im reci da niti jednoga razloga nema da ih to vrijeđa – niti jednoga, osim njihove patološke mržnje. A onda podgrij njihovu sumnju nekom bizarnom usporedbom, na primjer onom o troprstom pozdravu na spomeniku u Emiratima, ili gdje već… Nekom usporedbom koja će izazvati sumnju: je li moguće da je neko, eto na primjer ti, toliko bezočan da to može reći? Sumnja uvrijeđenog uvijek radi u tvoju korist.
Kada se naš ministar sigurnosti krsti, on to radi sa tri prsta. Spojena tri prsta. Koja označavaju jedinstvo Trojstva.
Kada podigne tri raširena prsta, mada on to ne zna i ne razumije, naš ministar oživljava arijansku herezu. Arije i njegovi sljedbenici imali su, naime, problem da prihvate koncept Svetoga Trojstva. Pa su, stoga, sa tri raširena prsta pokazivali da Trojstvo za njih nije jedinstveno. Bila je to snažna hereza, zbog koje je sazvan Sabor u Nikeji, da na njemu bude pobijena i uništena. No Arijevo je učenje bilo tako uticajno da se borba protiv njega protegla i na Sabor u Konstantinopolju. Tamo je, navodno, Meletije Antiohijski, ne bi li publici objasnio tajnu Trojstva, najprije podigao tri raširena prsta. Kada ih je skupio u jedno, iz tih je prstiju bljesnula munja: time je, navodno, lično Bog presudio ko je u pravu.
Evo mog prijedloga za ministra sigurnosti. Kad sljedeći put dođeš u Sarajevo i podigneš tri raširena prsta, pa se opet neko bude bunio zbog toga, batali priče o Emiratima… Reci ovako: da je to bio pozdrav razumijevanja i poštovanja, jer si time pokazao da držiš kako je islam u pravu. Pokazao si, naime, da nema Trojstva o kakvom uči crkva. Uostalom, znaš kako ono kažu: kad si u Rimu, ti kao Rimljani. Kad si u Teheranu, ti kao Teheranci.
Današnje je Sarajevo stvarno kao „Jerusalim Evrope“… Samo, kao Jerusalim prije sedamnaestak, ili čak dvadesetak vjekova. Jer, eno ti, gradom ide čovjek koji širi arijansku herezu. A za njim idu novi vladari što jašu na magarici, onako kako je, na zdravlje njima, u Jerusalim ujahao Isus.
Meni kao, kako se to danas kaže, „kulturološkom hrišćaninu“, nema u tom prizoru ničeg smiješnog. Razumijem namjeru. Naime, u ono vrijeme kod istočnih je naroda postojao običaj da kralj, kada želi pokazati da dolazi u miru, u novi grad ulazi jašući na blagoj, strpljivoj životinji, a ne na moćnom, gordom konju. Zato je tako učinio Isus.
Razumijem ideju koja stoji iza prizora kralja na magarici, kao što razumijem i ideju okretanja drugog obraza, kada primiš šamar.
Razumijem, ali ne praktikujem. Jer drugi, oni koji šamaraju, ne razumiju. Jer iza drugog slijedi treći, a iza trećeg i četvrti šamar… To je jedno. A drugo: posljednje mjesto na koje si mogao ujahati na magarici a da te ljudi, umjesto da se povaljaju od smijeha, pozdrave aplauzom bio je Vudstok. Godina bješe šesetdeveta. Al’ prođe otad i sto Bajrama…
Razumijem, takođe, i potrebu liberala da za sve na ovome svijetu baš oni osjećaju krivicu. Razumijem – a i da ne, objasnio nam je Žižek – potrebu da ovom dolinom suza hode neprekidno se izvinjavajući. Jer time, u perverznoj ekonomiji privatizacije sve svjetske krivice, ne pokazuju vlastitu poniznost, nego zamaskiranu predstavu o svojoj superiornosti. Razumijem zašto i onda kada im neko kaže: „A prestani se više izvinjavati, izludjeh“, oni kažu „Dobro, izvini“. Razumijem kakva vrsta užitka stoji iza toga. Razumijem, ali ne praktikujem.
O tome sam svojevremeno, na osnovu novinske vijesti na koju sam nabasao, napisao i pričicu. Ide ovako:
ČOVJEK IZ THAILANDA
Jednom se čovjeku iz Thailanda u snu javila škorpija. Naglo se probudio i uspravio u krevetu. Mogao je čuti srce kako bubnja, teški disco ritam koji je dopirao iz njega. Pogledao je ženu: mirno je spavala na drugom kraju kreveta. Ujutro će joj sve ispričati.
Čovjek iz Thailanda volio je jesti škorpije. Pojeo je hiljade, milione škorpija, u čijem je mesu uživao više nego u bilo čemu drugom. Kada mu se u snu javila škorpija i optužila ga da je zločinima nad njenim rodom na sebe i potomke navukao prokletstvo, obuzela ga je krivnja koju nije uspijevao odagnati. Znao je: želi li ponovo mirno zaspati, moraće se odužiti škorpijama za zlo koje im je nanio.
Zato je čovjek iz Thailanda prizemlje svoje kuće naselio škorpijama. Sve otvore kuće zatvorio je daskama, tako da škorpije nisu predstavljale opasnost za njegovu porodicu. I ne manje važno: ništa iz spoljašnjeg svijeta nije predstavljalo opasnost za škorpije u njihovom zajedničkom domu. On, žena i djeca živjeli su na spratu, dok su, tamo gdje su nekada bile kuhinja i gostinska soba, gmizale škorpije. Djeca su se isprva bunila, ali su se vremenom navikla na nove ukućane. Prijatelji su ih neko vrijeme izbjegavali. Oni grublji, koji nisu razumjeli, govorili su mu da je lud. A onda su bliski ljudi ponovo počeli navraćati u njihov dom…
Čovjek iz Thailanda pročitao je da škorpije iznad svega vole jesti muve. Stoga je on muve hvatao i muve kupovao. Kući je donosio vreće pune mrtvih muva koje je bacao škorpijama.
Godinama su u toj kući ljudi i škorpije živjeli u miru i slogi.
A onda se, jedne vrele noći, čovjeku iz Thailanda u snu javila muva. Naglo se probudio i uspravio u krevetu. Mogao je čuti srce kako bubnja, teški disco ritam koji je dopirao iz njega. “E u pičku materinu”, rekao je.
(slobodna-bosna.ba)