Jedan virus, nepoznat i nevidljiv, toliko je zadeverao svijet, da se već mjesecima priča samo o njemu. Ali, život ide dalje, dolaze nove brige, valja nama u buduće dane, makar naglavačke, a za nas Bosance bolna sjećanja ne mogu se izbrisati. Jer, u toku su novi udari na našu domovinu, agresija s dvije strane ne prestaje, oni koji su nekako preživjeli zemaljski džehenem umiru po svijetu, i prašina zaborava polako pada na naše rane. I malo ko želi i zna da zabilježi to što nam se dešavalo, da se zapamti, da nam se ne bi opet ponovilo. A mnogima čak i smeta što podsjećamo na zlo koje nam se dogodilo, jer to, valjda, remeti njihov miran san.
Kad smo početkom aprila objavili spiskove ubijenih ljudi u Bijeljini i Janji u aprilskim danima 1992. godine, mnogi su to dočekali s pažnjom, jer takav spisak nije do sad na ovaj način objavljivan, osim u mojim knjigama “Majstori mraka” I i II dio. Ipak, nekima se ni to nije svidjelo, pa je jedan Bijeljinac, s visina svoje mahalske filozofije, upitao (kao komentar na tekst) kome je palo na pamet da takve stvari objavljuje, jer, valjda je doba korone, pa ni o čemu drugom ne treba pisati. Pa, eto, priznajem, da je meni palo na pamet da još 2007. godine u pomenutim knjigama objavim stotinjak priča o zločinima u Bijeljini i Janji i spisak ubijenih, koji je do danas pretrpio malo izmjena. Ispostavilo se da je to detaljan i precizan popis zločina i da nikome drugom nikad do sad nije palo na pamet da napiše nešto slično.
Uključujući i pomenutog mahalskog kritičara, mada on živi u inostranstvu, a ja sam već dvije decenije ponovo u svojoj kući u Bijeljini. Napominjem još jednom da sam to, kao i sve drugo, radio sam, na svoju ruku i na sopstvenu inicijativu, na svoj rizik i trošak, i da zbog toga nisu neophodne ničije pohvale, ali da su kritike ovakve vrste krajnje neumjesne. Ko god misli da nešto tu nije u redu, može sam da napiše i objavi onako kako misli da treba. Ili da makar ne čita i ne komentariše ono što mu se ne dopada.
Priču koja slijedi zabilježio sam u Janji prije 14 godina, i ona, kao i ostale, služi kao podsjetnik svima nama na ono što se dogodilo i što se ne smije zaboraviti.
Život, i poslije njega
U avliji porodice Potoković bilo je živo u godinama pred Veliko zlo. Asim Potoković (rođen 1938) radio je vrijedno za svoju porodicu. Majka Pemba, rođena davne 1916. godine, još se dobro držala. Bila je tu i sestra Semka, pa Asimova žena Elmasa (1943) i četvero djece, kao četiri jabuke : Fatima (1964), Senija (1966), Senahid (1969) i najmlađi Faruk, rođen 1979. godine. Stizalo se na sve, u kući ničega nije bilo previše, ali svega dovoljno da ukućani budu zadovoljni, a život je tekao kao što nježni pijesak klizi između prstiju.
A onda je počelo gluho doba. Sve se počelo osipati, i mir, i sreća, i život sam. Deverali su Potokovići kao i ostali, danju radili na njivi, noću se sklanjali da ne budu nikome na oku, trpjeli poniženja i napade izbjeglica, torturu vlasti i oholost nekadašnjih komšija, čekajući da sve to nekako prođe. Ali, nije prošlo. Godina 1994. bila je godina konačnog iseljavanja Janje, po mračnim planovima ideologa Velike Srbije. U Republici Srpskoj moglo je ostati 4-5 posto nesrba i taj nalog su domaće vlasti marljivo izvršavale.
– “Te dane nikada neću zaboraviti”, priča Elmasa Potoković. “Svima je bilo rečeno da moramo ići, ali Vojkanu Đurkoviću i njegovima to nije bilo dovoljno. Uzimali su nam kuće i imanja, uzimali sve što smo tolike godine i s toliko muke sticali, tjerali nas s onoga što je naše bilo vijekovima, a mi smo još morali platiti odlazak. Vojkan je imao kancelariju, kao kakav biznismen, u šarenoj kući, u čaršiji, i svako je morao odnijeti onoliko koliko je on naredio. Žene i djeca po 200 maraka, muškarci od 500 do dvije ili tri hiljade, zavisno od njihovih godina. Ja sam dala po 200 maraka za nas, a 500 za Asima. Vojkan sjedi, a mi donosimo posljednje što imamo, jer suviše je vremena prošlo od kako niko nije radio ni zarađivao, valjalo je nakupiti te pare. Odnijela sam i ja, pa pošto u prvi mah nisam imala sve, kasnije sam dala i ostatak.
Pokupili su nas 17. septembra, stotine ljudi. Gužva je bila neopisiva. Žene, djeca, stari, nepokretni ljudi, uplašeni, ojađeni, svi su se tiskali oko velikih šlepera koji su nas čekali. Ubacili su nas u kamione kao stoku, gurajući jedne preko drugih, ne obazirući se na vrisku i plač. Najzad smo krenuli u pravcu Tuzle. U Ugljeviku, prije benzinske pumpe, kamioni su stali, niko nije smio izlaziti, samo oni koje pozovu. Slušali smo kuknjavu, odlazio je jedan po jedan kamion, i najzad je došao red i na nas. Neko je podigao zadnju ceradu i potjerali su nas napolje.
Kad smo sišli, kažu nam : “Sad će pretres.” Ni vode nam nisu dali da se napijemo, starije žene su padale, ali se niko nije obazirao. Čim smo sišli, Vojkan me pozvao, veli da sam mu dužna para. Ja mu kažem da sam mu donijela naknadno, zar se ne sjeća. ” U redu”, rekao je, i ušao u nekakvu kancelariju. Narod je ulazio, porodice, jedna za drugom, i odjednom bi se začuo plač, a onda su ih istjerivali, vodeći ih na različite strane. Bilo je užasno, kao u nekom strašnom snu. Kad smo mi ušli, vidjeli smo Vojkana Đurkovića, leži izvaljen na nekakvom kauču, Risto i još jedan pored stola na kome su poredane kame. Vojkan kaže : ” Deder sad sve što imate iznesite na sto, pare, zlato, sve. Pretrešćemo vas do gole kože, kod koga nađemo i jednu jedinu marku, nećemo ga klati, gulićemo ga živog.” Mi smo pozajmili 1.500 maraka kad smo pošli, to je bilo kod Asima, ja sam u dimijama sakrila još 200. I sve smo im to morali dati. Onda su odvojili Asima. ” Ti ostaješ s nama”, rekli su, i počeli se smijati. Uzalud su bile naše suze, sve je bilo uzalud, istjerali su nas kao marvu, prijeteći da će nas pobiti.
“Idete vi svom Aliji”, rekao nam je Vojkan kad smo izlazili.
Dječije suze
I tako smo mi, bez igdje ičega, potjerani prema Tuzli. Išli smo ustrašeni, ojađeni, sami, u brizi, u strahu, bilo je grozno. U Tuzli smo se nekako smjestili, trpeći sirotinju kao svoju sudbinu. Mali Faruk je svakoga dana išao među ljude, da pita za svog babu. A mi smo sve odmah prijavili Međunarodnom crvenom krstu. Saznali smo da je Asim u logoru u Batkoviću, i to je bilo sve. Vrijeme prolazi, nama sve gore, a Asima nema, pa nema.
Vraćam se ja jednog dana s posla, radila sam na tuđim njivama da preživim, i čujem da je došlo 17 Janjaraca iz Batkovića. Razmjena. Nisam imala snage da odem, pa sam poslala malog. Odletio je kao vjetar. I nema ga, nema, ja čekam, i sva drhtim, čini mi se da na nogama ne stojim. Kad, eto ti malog. Oči mu crvene, utučen, jedva ide. Nisam ga ništa pitala, znala sam odmah. Samo je sageo glavu i rekao : ” Nema više mog babe. Ja više nemam babu”, i briznuo u plač. Ispod mene kao da se zemlja otvorila. I pukla mi je na srcu rana, nema lijeka za nju, nema mira. Dobila sam od tada sve najteže bolesti, šećer, slabo srce, nema koju bolest nisam dobila. A valjalo je sve to preturiti preko glave, zbog djece, zbog moje svekrve koja je sina jedinca nadživjela za četiri pune godine. Kad se sjetim svega, samo me mrak obuzme, bolje da ne mislim o tome, kad bi se moglo.
Kasnije nam je rečeno da je Asima pogodio snajper dok je kopao rovove. Rekli su nam da je sahranjen u Loparama kod krečana, zajedno s još nekim poginulim Bošnjacima. Našli su tamo Faruka, sina Avde Huremovića, ali kad smo mi otišli, od Asima ni traga ni glasa. Neko ga iskopao i odnio. Ako je poginuo kako su rekli, zašto su ga vadili? Ako je njegovo tijelo razmijenjeno, a i to smo čuli, gdje je onda? Nema ga do dana današnjeg, ni traga ni glasa od njega, ni sahraniti ga nismo mogli kao insana.
A ja i mali i sad smo tu. Ja imam 178 maraka Asimove penzije i deset maraka PDV-a. I to je sve. Mali radi ponekad, i od toga živimo. Ja malo poslujem po avliji, ali raditi ne mogu. Ni za lijekove ne mogu skupiti.
Sjedim ponekad tu, pred kućom, i mislim o onome što je bilo. Kad bih mogla, vratila bih se u one stare godine. Ali, ne može to. Ne može. A muka mi je svaki novi dan, svaki sabah kad svane. Tako ti je to.”
Piše : Jusuf Trbić