Nijemci u Semberiji (IV dio)

Posljednji semberijski Nijemci

Piše: Emir Musli

Fric Buh je šesdesetih godina, kao i mnogi drugi, trbuhom za kruhom otišao na rad u Njemačku. No i danas se ovaj, porijeklom Podunavski Nijemac, rado vraća u kraj u kojem je i odrastao, u Semberiju.

“Ja sam zadovoljan. Najveće bogatstvo je zadovoljstvo. Zdravlje, pa zadovoljstvo. Ja sam zadovoljan ovim što imam. Voli, biti ćeš voljen,” kaže Fric Buh, jedan od posljednjih Nijemaca u semberijskom (sjeveroistočna Bosna) selu Glavičice. Proživljenih 68 godina donijele su mudrost kojom je pregurao burne godine europske povijesti.

“Svaki čovjek svaki dan treba da bude malo pametniji. Ako sam danas napravio grešku, neću istu ponavljati sutra. Svaki čovjek čini greške, a najviše griješi onaj koji ništa ne radi. On neće nikad u životu ništa naučiti,” mudruje Fric Buh.

Bijeda i bogatstvo

U Glavičicama je proveo djetinjstvo i mladost, stekavši nadimak Cici. Od svoje devete godine s ocem je išao u lov. U 24-oj godini, kaže, ulovila ga je “jedna garava od manastira Tavna”, njegova sadašnja supruga Živana. Radio je na gazdinstvima u Srijemu, gdje je u štalama, zajedno sa stokom, spavalo i do 400 radnika. U Njemačku je otišao 1967. i zaposlio se na građevini. Radom stiče skromni imutak i gradi kuću, a gdje drugdje nego, na brežuljcima svog djetinjstva.

“Pazite šta ću vam reći. Ja sam iskusio bijedu i bogatstvo. Bijeda je zlo, preveliko bogatstvo dvaput veće zlo. Tu nemaš ništa od života, ” kaže Fric. Daleko od zavičaja, kaže da je često želio “svako drvo i lisku našu”. No, dijelio je sudbinu mnogih tadašnjih Jugoslavena. U Njemačkoj je bio osnivač i punih 15 godina potpredsjednik jugoslavenskog kluba “Nikola Tesla”. Već 1990. slutio je zlo: “Kako se približavao taj blesavi rat, kako bih ga nazvao. Uticali su i ovi sa Zapada mnogo. Oni su to krstili, a i mi smo dosta sami sebi krivi. Neću mnogo o politici.”

Buhovi u Glavičicama

Fric Buh je rođen 1943. u poljskom gradu Lođu, tada Litzmannstadtu, gdje je Hitlerova vlast preselila obitelj njegovog oca Fridriha. Fric je rođenjem stekao njemačko državljanstvo, ali se obitelj već 1945. vratila u Glavičice, jer je “Tito rekao da se mogu vratiti svi koji se nisu ogriješili o narod”. Veći dio zemlje dobili su natrag. No, mnoge njemačke obitelji se nisu vratile. Od velike zajednice Nijemaca u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, danas je ostalo samo pet kuća Buhovih. I malo lokalno groblje na kojem počivaju Fricovi rođaci, roditelji i djed Jakov.

Djed Jakov rođen je u Feketiću u Vojvodini, odakle se, krajem 19. stoljeća, devet njemačkih obitelji doselilo u Glavičice. Buhovi su ubrzo postali poznati kao ugledni poljoprivrednici, zanatlije i mesari. Fricovi roditelji Magdalena, rođena Devald, i Fridrih Buch (različiti načini pisanja imena i prezimena članova obitelji Buch/Buh nastali su kao posljedica pogrešnog upisivanja u knjige državljana kroz desetljeća), imali su osam sinova i tri kćeri.

Ljubav za domovinom zamijenila ljubav za unučadi

Živana i Fric Buh još i danas rado navrate u Glavičice. Uređuju imanje, groblje, posjete obitelj. Ali, srce je u okolini Heidelberga, tamo gdje su tri sina, snahe i šestoro unučadi. Tamo gdje se nastavlja život ove obitelji.

Fric kaže da se vremena mijenjaju: “Nekad kad sam gradio ovu kuću, ujutro sam kretao ka Njemačkoj, nisam ni popio kavu na miru, plačem do Bijeljine, plačem do Rače. E sad, poslije dvadeset godina ili trideset godina, valjda što su moja djeca tamo, a i onaj će razumjeti koji nije još djed, kako se zavoli. Sva ljubav ode na unučad.”

 

(dw.de)