Jusuf Trbić : BREHTOVA OPOMENA
U izdanju poznate izdavačke kuće “Bosanska riječ” iz Tuzle izašla je knjiga izabranih i novih pjesama Jusufa Trbića pod naslovom “Brehtova opomena”. Tvrdo ukoričena, bogato opremljena, sa više od stotinu pjesama i ukupno 180 stranica, ova knjiga je potpuni prikaz poetskog stvaralaštva ovog autora. Uz nekoliko pjesama, prenosimo i autorski tekst kojim se knjiga završava.
RIJEČ AUTORA
Knjiga koju držite u rukama konačni je oblik dugogodišnjeg hoda po mukama i tumaranja po mračnom lavirintu godina koje, poput actečke zmije, gutaju same sebe. Pjesme ispisivane u samoodbrani, izvučene iz svojih malih, zaokruženih poetskih cjelina, ovdje dobijaju novi oblik i boju, iscrtavajući, najzad, na borhesovski način, lik onoga što je držao pero u ruci. Zbirka izabranih i novih pjesama koje su, ovako složene, dobile sasvim novo lice, moj je duboki pečat životu koji je svima nama okrenuo leđa. Moj obračun sa samim sobom. Moje sjećanje na ono što nikada nije postojalo. Moj ustanak protiv zidova koje ne mogu preskočiti. Da se vrijeme nije okrenulo naopako, tih pjesama ne bi bilo, ili bi bile sasvim drugačije. Ovako složene, one su sad i svjedoci i sudije i dželati kojima ne mogu uteći.
Poezija je incident u gluhom monologu vremena, pokušaj tumačenja tišine od koje je svijet sazdan. A ta tišina, to je “ona pusta, kosmička crkva u kojoj uvijek stojimo sami. Tišina je jedini jezik kojim Bog govori”, kaže Čarls Simić. Ispisujući stihove, mi remetimo nečujni govor vasione. Ispunjavamo svoju ljudsku bit, ostvarujemo svoj lični izbor. Za Oktavia Paza “ poetsko stvaranje počinje kao nasilje nad jezikom”, kao sredstvo stvaranja jednog jedinstvenog univerzuma, koji ima pretenzije da se vrati i ponovo sudjeluje. Zato pjesma nikad nije dovršena. Kao i čovjek koji osluškuje smisao postojanja. Kao rečenice koje same sebe dopisuju.
Tako je bilo i sa pjesmama koje su pred vama. Nastajale su na rubu tame, na ivici očaja, pod nogama nade, u mučnom bjekstvu od samog sebe, u vremenu koje nas je opustošilo poput razornog unutrašnjeg tornada, nastajale su na pragu uzaludnosti, onda kad više nije imalo šta da se sanja. Danilo Kiš je jednom zabilježio : “Da bi se pisalo, treba živjeti od iluzija.” Da bi se pisala poezija u tako poganom vaktu, treba se odreći svijeta, treba biti Odisej koji zna da na Itaku nikada neće stići. “Ko piše jeste u vječitom izgnanstvu pisanja; tamo je njegova domovina gdje on nije prorok”, rekao je Moris Blanšo.
Poezija je za mene godinama bila način da pobjegnem od sopstvenog lika u crnom ogledalu dana, da iz suhe drenovine duše istisnem onu konačnu kap istine koju nisam umio izreći u bezbrojnim tekstovima u kojima sam pisao o zločinima, o ratu i smrti, o bjekstvu u mrak, o suzi u dječijem oku, u koju je stao cijeli svijet, o nepravdama i strahu, o očaju i drhtanju, o čežnji za prošlim i Božjem usudu “ da iz zavičaja jednom odeš, a da se svakoga dana vraćaš”. O mezaru u srcu, dubljem od noći. O tome kako smo, kao u Helderlinovoj himni, postali “znak – bez ikakvog značenja” i kako smo “jezik izgubili”. Zatvorenih očiju, bježeći od mraka, od te mučne geografije postratnog teturanja kroz život, ostavljao sam na papiru kap po kap krvi, riječ po riječ, stih po stih, da bih od svega sačinio kolibu pod kišom, pod naslovom “Brehtova opomena”. Moram priznati da je i za mene to bilo kao ponovno otkrivanje sopstvenog, nepoznatog lika. Kafka je ( u pismu Oskaru Poloku 1903.g.) napisao : “Mnoge knjige su kao ključ nepoznatih dvorana vlastitog dvorca.” Tako sam i ja zastao pred pjesmama koje su nekada davno isplivale iz mog unutrašnjeg uzburkanog mora, pa se osamostalile, skućile i započele vlastiti život koji više ne zavisi od mene. S tog raskršća ja idem na jednu, one na drugu stranu.
Pa dokle ko stigne.
Jusuf Trbić
………………………………………………….
VJETAR
Crn vjetar s kosom djeteta
I kandžama orla
Puše kroz mene s kraja na kraj
Bez prestanka
Njegove su igre nepredvidive
Njegova je pjesma neodoljiva
Srce mi njiše
Daljine lomi u venama
Moje dane kroz prozor baca
Svašta mi radi
U oči se smjesti
Iz dubine me gleda
Pod jezik se zavuče
Pa me doziva
U glavi se sakrije
I mene sanja
U moj se mezar zatvori
I na mene čeka
………………………………………………………………………………..
PONOĆNI SAT
Sat ponoćni kuca
I zima stiže
Trunu uspomene na stolu
U mraku žudi
Cvijet za svitanjem
Raste grad
Pulsira u njemu sjeme smrtno
Našim rukama posijano
Probija već zid
Između tebe i mene
Između tijela i sjenke
Između danas i nekad
Zima stiže
I stiže gluhi čas
Prokleto vrijeme kada
Umrijeće ono što volimo
…………………………………………………………………………….
KAD SE ULIJEMO U TIŠINU
Jednom kad beskrajna riječ proguta svemir cio
Počeće naša sopstvena vječnost
Naše nevidljivo umiranje svijeta
Spojiće se naša čela dok sanjaju dubinu
Prsti moje i tvoje krvi u tom će se snu dodirnuti
Kad dan se izgubi sasvim u vodi zaborava
Bićemo dvije zvijezde koje se ponorom hrane
I tonu jedna u drugu kao nebo u vodu
Kad se naša imena uliju u tišinu
Zagrlićeš me kao što mrak
Grli lampu koja dogorijeva
I spustiti glavu u mezar mog srca
Kad se ugase zvuci u dubokom zvonu noći
I vidik potone u ugašene zvjezdane oči
Hoće li svjetlost ikada više pronaći naša lica
………………………………………………………………………………
PJESMA IZ TUĐINE
Tamnim hodom oko svog sjećanja kružim
Kao spora zemlja oko svoje noći
Licu svom nad vodom ne umijem doći
Nit umijem više srcu svom da služim
Ni vjernoj krvi što se nastavlja u krik
U mrak me već vode slijepi konji sna
Tiho se topi mutni bakar godina
Dok tumačim zemlji svoj konačni oblik
Bolno sam svjetlo u grlu crne vode
Ptica bez krila u tamnici slobode
Sopstvena sjenka za grlo me hvata
Hoće li opet u neko gluho doba
Ko smrtni poziv iz tuđeg mračnog groba
Zlokobna ruka tući u moja vrata
…………………………………………………………………………..
MOST
Taj most tanak ko dlaka i oštar ko mač
Što ponor uma jednim skokom premosti
Tu raste moja krv i jauču kosti
Nad ranjenom vodom izvijen goli plač
Kud sad da krenem s mostom usred čela
S mostom iznad vida iznad živog mesa
Kad mi žedne oči ispiše nebesa
I pade glava u noć na dnu tijela
Krik si što svijetli između dva mraka
Nad bunar riječi nadneseno lice
Tišina gola u kljunu gluhe ptice
Sad ne mogu dalje nesta mi koraka
A znam da za mene nema drugog puta
Osim u tvoju dubinu što me guta
……………………………………………………………………..
STAROST
Starost je najviša planina
Veća od umorne vode
Koja ti ramena savija
Ona raskršća nema
I nema usnulog drveća
Ispod čije se krošnje
Odmara umorna cesta
Starost korača dubokim koracima
Između kojih mosta nema
Pa klonu jedan po jedan
U naručje mrtvih
U zagrljaj uspomena
Starost je kad noć postaje duža od života
Kad ostaje samo ono
Što nije moglo da se sanja
Starost je kad te zemlja grli
Dok se začuđenost tvoja
Topi u sporoj tišini vremena
A sva sunca samo zalazak poznaju
Starost je ostrvo pusto
Koje pučina napušta
Dok ti s ledenim vjetrom u bokovima
Pogledom zatvaraš horizonte
I znaš da više nemaš gdje da odeš
………………………………………………………………….
KONJI
Na trećem kilometru ljeta tamo
Gdje spavaju moje livade i gdje brda
Rastu glasno ispod kapaka očnih
Tamo gdje horizont klone u sumrak
Kao umorma žena iznad korita
Tamo je srce svijeta
Tamo je krv kretanja
Tamo nema ni početka ni kraja
I konji jutra susreću sopstvenu čežnju
I tuku u nju oštrim čelima svojim
Njihov galop je vreo i ima miris daljine
Udarcima kopita
Oni moje sljepoočnice mjere
Njihova imena planine pomjeraju
Njihova nevinost je nepodnošljiva
Konji duboki Konji istiniti
Ne savijajući vratove
Piju iz mene snagu
Pa onda sunce grizu I ne znaju ništa
O danu koji se u meni završava
U njihovom oku nikada nije strijeljana
Semberija
……………………………………………………………………………
RAĐANJE PJESME
Bijelu haljinu mjesečina skida
Gorkim vidom blago uvija mi rane
Na dnu moje krvi tamnicu mi zida
Da u nju zatvorim nepokretne dane
I godine gole što živote gase
I svjetlosti prošle već zaboravljene
I sjećanja ledna koja traže da se
Zakopaju snovi od rose od pjene
U kamen duboko U let mrtvih ptica
Malim glasom dišu moje trule kosti
Obrise gube sva moja živa lica
Iz noći u kojoj niko san ne sanja
Stižu moje pjesme Moji tamni gosti
Što naglas sriču vještinu umiranja
……………………………………………………………..
RUDARI SNOVA
Kad sklopimo oči i zaključamo dan
Na posao kreću rudari bez lica
U duboki rudnik u kome leži san
U ponor što raste ispod trepavica
Rudari snova dok crnu rudu vade
Žudnju ponora nikad ne iznevjere
Do dna silaze Tamo uporno rade
I dugu tamu svojim srcima mjere
I svojim ćutanjem hrane Tajno zlato
Vade Pod očne kapke marljivo slažu
U tamni bunar bez dna U živo blato
Snova Pa plamte da nama toplo bude
Na prstima idu Ni riječ ne kažu
Kopaju polako da nas ne probude