Odoše lijepi pameni dobri
Odoše plemeniti
Nježni mrtvaci glačaju sad
Nečije tuđe snove
I kiša spira njihove tragove s vode
Odoše tihi blagi nasmiješeni
Odoše milosrdni
U koferima ne nose ništa
Odoše
Praznih ruku i džepova praznih
Odoše dragi odoše najvoljeniji
I niko se više ne sjeća
Njihovog glasa
Ni boje riječi koje su izgovarali
Oni više nikome ne pripadaju
Spora geometrija kasnih godina
Meki namještaj uspomena
I nebo – soba zatvorena
Negdje visoko iznad svega
Oni sad sebe traže
Oni su sami sebi konačno utočište
Jusuf Trbić