San majstora Hazima

117

Piše: Jusuf Trbić

U snu majstora Hazima ničega čudnog nema. Zapravo, kad se malo bolje zagledate u taj san, sve je u njemu obično. Kao život, recimo. Ali, ne ovaj sadašnji, već onaj prije, onaj s mnogo više reda, onaj mlađi, ljepši život koji je, kao tiha svila, prošao kroz prste. Kao najbolji engleski štof.

A pravi štof se prilagođava tijelu. Sklapa se oko njega kao voda, miluje ga, uspravlja, čini ga uvijek ljepšim. I samo takve štofove možete naći u snu majstora Hazima.

On zna s njima. On s njima priča, miluje ih, laska im, on ih mjeri i siječe, pa sklapa i ušiva, pa opet mjeri, i na kraju, kad to obučete, niko više ne može reći da odijelo ne čini čovjeka. Dobro, ne čini ga sasvim, ali da ga pravi skroz drugačijim, to se ne može poreći. Šta je čovjek bez odijela, moliću fino?

San majstor Hazima klizi nečujno starom bijeljinskom čaršijom. Nekako, kao po ulju, bez zvuka. Svuda svjetlost. Otvoreni dućani. Pozdrav lijevo, pozdrav desno, dobar dan, kako ste? Vraća se san na sami početak. Godina 1938. Prilično davno, da. Učenje zanata. Majstor Gotfrid Kitlberger. Strog i  namršten. Jutarnje sunce nad starim krovovima. Svjetlost, kao laki konjanik, uskače kroz otvorena vrata.

Smiješi se u snu majstor Hazim. Vidi sebe, davnašnjeg, kako stoji na vratima dućana, s osmijehom na usnama. I ne zna više da li to sanja on, ili neko drugi sanja i njega, i čaršiju, i svjetlost, i sve. I ne da mu da se odvoji od uspomena.

…………………….

 

-«Znaš kako se tada išlo na zanat? Otac je mor`o dobro da plati majstoru da te uči, jer se zanat poštov`o, a ti si mor`o da slušaš i da radiš k`o mrav, il` ima da te nema! To je bilo strogo – da ne povjeruješ! Majstor radi, a ti stojiš i gledaš. On ti stavi kalem ispod brade. Ako samo malo digneš glavu, pa kalem spadne, puče šamar, k`o grom! Ili, recimo, ako ne pozdraviš mušteriju kako treba, ili nekog ko prođe pored radnje…A kad otac čuje da te majstor udario, bolje ti je da ne ideš kući. Ubi Boga u tebi! Morali smo znati za red, tako ti je to bilo.

A u to je vrijeme zanat bio klasiran. Bili su porudžbinari i konfekcioneri. I abadžije su bile. Porudžbinari su radili samo po porudžbini. Doneseš štof da ti se sašije, po mjeri. A konfekcioneri, recimo Dušan Stjepanović i Stjepan Bačaj, oni su radili od svog materijala, i to prodavali. A abadžije su radile od sukna, odjeću za seljake, i tako. Samo pravi majstori su radili po porudžbinama, oni su morali imati najmanje tri  godine kao kalfe, pa majstorski ispit, a tek šest godina nakon toga mog`o je da polaže za državnog majstora! Na čitavoj teritoriji bivšeg tuzlanskog sreza samo je jedan bio takav majstor, Galib Ilijazović. Jeste.

A znaš pošto je bilo odijelo? Moj majstor je naplaćiv`o dvjesta pedeset dinara šivenje, a sa štofom – hiljadu, hiljadu dvjesta. A toliko je košt`o luksuzni bicikl, zvao se Vesta, to je malo ko mog`o kupiti. Štofovi su bili uvozni, uvozili su Jevreji, a znaš kakvi su ti oni bili – prodavali su kuću da kupe radnju. A kako se tad poštovala mušterija!  Radnici u trgovini su morali imati odijela od tog štofa što se prodaje, da vide kupci! Nijemci su bili krojači, a kod njih se pos`o mor`o znati, kod njih i kod Jevreja. Pa su onda takvi morali biti i naši majstori, konkurencija, šta ćeš. Tako je to bilo.

A nas su tjerali – nema tu! Svako jutro, prije posla, mor`o si otići u Novo Selo, očistiti svinjac kod majstorove kuće, pomesti avliju, nacijepati drva, i tako, pa trk nazad. Majstor je tako pratio svoju mušteriju, da smo mi, recimo, nosili obavezno svima čestitke za svaki vjerski praznik. Svakog si mor`o poštovati i pozdraviti. A u radnji smo bili cijeli dan do četiri sata, a od četiri – u školi. Četiri godine sam bio na zanatu. Prvu svoju radnju otvorio sam poslije rata, pedeset treće, preko puta Doma omladine. U staroj čaršiji. I tako je to išlo.

Znaš šta ću ti reći. Morala je ostati stara čaršija, kao spomenik bijeljinskom zanatstvu, jer je to zanatstvo, u ono vrijeme, bilo četvrto u Bosni i Hercegovini po broju radnji, a po majstorima – malo nam je ko bio ravan. Zanatlija je bio pojam! To je bio takav red, da ne povjeruješ! Prevariti mušteriju, zakinuti, to se nije moglo ni zamisliti! Ili da ja, recimo, prođem ujutro pored kakvog majstora il trgovca, a da ih ne pozdravim! Hej! To nije nikako moglo biti. U radnji ti je mušterija bila – svetinja, kalfa – Bog, a majstor – da ne govorim. Ako otac čuje šta bilo da nisam posluš`o – to je bila katastrofa.

Hajd`  ti danas objasni nekome da nikad nije zapamćena u čaršiji, nikad, kak`a nesloga nacionalna, il` to. Nikad! To se strogo poštovalo, cijenio se samo zanat, dobar majstor, dobar čovjek, poštenje. Niko te nije pit`o koje si nacije. Svi su poštovali tuđe praznike, to se cijenilo, to su bila čaršijska pravila, tu nije moglo biti izuzetaka. Il ti nema mjesta u čaršiji!

A gdje je danas to poštovanje, gdje je ta sloga, gdje je zanat? Uči li još iko zanat kako treba, traži li još ko znanje? I treba li to kome? Čaršija je kovala ljude, vaspitavala ih, učila ih redu, poštenju, radu. Zar ćemo sve to zaboraviti?

Znaš, kad mislim danas o svemu tome, sve mi se čini k`o da je to bio san. K`o da je neko odsanj`o sve to, i mene, i čaršiju, pa se taj neko probudio, i ja više ne znam gdje sve to nestade. Hoće li, na kraju, ostati iko da se sjeća?»

……………..

 

Dok napolju kiša počinje da miluje krovove, sjedimo i šutimo, ja i majstor Hazim Ganić, stari bijeljinski krojač. Moj komšija majstor Hazim.

Pomalo mu zavidim. Ako ovo ružno i burno doba  potraje, on će otići u svoj san, u svoje uspomene. I smiješiće se.

 

A meni valja napolje, u nevrijeme.

15.04.1991.