Ako mislite da vas se linč u Banjaluci ne tiče, zato što ne živite tamo ili zato što ste tradicionalni, religiozni, uzorno porodični ili odani vlasti, varate se. Niko nije siguran, jer mjerilo društvenih vrijednosti nalazi se u rukama prevrtljivih osoba, koje lako mijenjaju političke pozicije i svjetonazore. Zbog toga se svakom od nas lako može dogoditi da se, jedne subotnje večeri, bilo koje, odjednom krug ljudi razmakne oko nas i da neko kaže: „Ovaj\ova, nije naš\naša“.
Piše: Selvedin Avdić
Napad huligana u Banjaluci na novinare i aktiviste LGBTIQ nije nikakav izolovani incident. Sve što se događalo prije i poslije njega, pokazuje da je problem daleko veći – ovaj incident je svjedočanstvo da su manjine u Republici Srpskoj nepoželjne, i da sistem ima način kako da se obračuna s njima.
Možda to zvuči pretjerano, ali nakon svega samo takav zaključak je logičan. Jer, vlasti u Republici Srpskoj demonstrirale su jeziv metod obračuna: označavanje – dehumanizacija – zastrašivanje – obračun – progon.
KO ŽELI BITI UZORAN
Bez obzira na nasilje kojem su bili izloženi aktivisti i novinari, predsjednik Republike Srpske i gradonačelnik Banjaluke ostali su pri svojim stavovima. Milorad Dodik je naveo da pripada mišljenju koje poznaje samo tradicionalnu porodicu koju čine otac – muškarac i majka – žena, te da u tom pogledu treba odgajati djecu, a Draško Stanivuković ponovo naglasio da će Banjaluka ostati bedem tradicionalno patrijarhalnih porodičnih vrijednosti.
Dakle, najviši predstavnici vlasti u Republici Srpskoj ponovo su novinare i aktiviste proglasili osobama čiji su način života i djelovanje u suprotnosti sa tradicijskim vrijednostima koje, navodno, oni zastupaju. Iznova su ih proglasili štetnim po društvo i rušiteljima vrijednosti na kojoj ono počiva.Kada Stanivuković kaže „mi na odgovornim pozicijama smo dužni da štitimo naš narod“, on svjesno iz „našeg naroda“ izdvaja manjine koje mu se ne sviđaju. Slijedom tih uputa, svaki građanin koji se želi smatrati „uzornim“ ima obavezu da štiti te vrijednosti, da zaustavi i kazni označene štetočine.
Zbog toga je potpuno logično ponašanje policije koja je, podsjetimo, samo jedan od stubova vlasti. Policija nije spriječila eskalaciju nasilja iako je imala pravovremene informacije da ono može izbiti. Nije ni pokušala zaštititi žrtve, naprotiv, njihov inspektor im je rekao da napuste kancelariju i tako ih doslovno izručio huliganima koji su opkolili zgradu. Skrštenih ruku su posmatrali šta se dešava, a jedna patrola je izričito odbila da pomogne.
Logično je i ponašanje nasilnika. Oni su slobodno krstarili ulicama, uz baklje i prijetnje smrću, kao što to tradicionalno čini rulja za linč. Zahvaljujući Dodiku i Stanivukoviću, fudbalski huligani te subotnje večeri nisu bili obični nasilnici nego „uzorni poštovaoci tradicionalnih, patrijarhalnih, porodičnih vrijednosti“. Te večeri, počašćeni su titulom vitezova koji napadnuti grad brane od nemoralnih varvara. U odbrani porodičnih vrijednosti oni su tukli žene i kao tradicionalni bedem „trideset na jednoga“ sručili se na novinara i razbili mu flašu o glavu. Jer, na taj način treba odgajati djecu…
ONA NIJE NAŠA
Naravno, logično je i ponašanje građana koji su nasilnicima prokazali žrtvu kada se pokušala sakriti među njima. Poslušali su upute vlasti da se radi o štetnim elementima društva, nepoželjnom „škartu“, pa horski prijavili: „Ona nije naša“. Nije njihova, ne pripada njima, čak i ne liči na njih, jer niko od njih ne želi da bude manjina kao ona, da ga društvo tako okrutno odbaci i progoni po ulicama. Predali su je rulji za linč, iako su znali kakve ona ima namjere. Složili su se s tim namjerama, odobrili nasilje.
Na kraju, policajci su aktivistima i novinarima koji su zaštitu potražili u njihovoj stanici, rekli da im ne mogu garantovati sigurnost i preporučili „da idu u Sarajevo ili na neko drugo mjesto“. To je rečeno i osobama koje su stalno nastanjene u Banjaluci. Ako vam stub vlasti, zadužen za sigurnost, kaže da vam je ne može pružiti, žrtva ne može znati da li zaista ne može ili neće. Ono što sigurno zna, jeste da mora napustiti takvu sredinu, ako joj je život mio.
Kako to možemo nazvati? Šta to znači? Da li je to „progon“ ili „humano preseljenje“?
Oboje zvuči strašno i jeste strašno. Također, priziva jeziva sjećanja.
LINČ SUBOTNJE VEČERI
Na žalost, sada je sigurno da na ovome neće stati. Udruženje novinara Republike Srpske, blisko vlasti, optužilo je, između ostalih, i „neprofesionalne medije za eskalaciju nasilja“. Navodno, mediji su, a ne Dodik i Stanivuković, otvorili lov na nepoželjne. Ovakav stav Udruženja novinara sigurno će se iskoristiti za opravdavanje donošenja rigoroznog zakona kojim Dodik planira disciplinovati rijetke medije koje još uvijek nije stavio pod kontrolu.
Očekivano je to što predsjednik RS nije preuzeo odgovornost za dešavanja. Imao je do sada opasnijih i štetnijih izjava po stabilnost čitave Bosne i Hercegovine, kojih se nikada nije odrekao niti ih povukao. Zbog toga slobodno nastavlja dalje. I ovaj put, ponovio je kakvo mišljenje zastupa, iako sasvim svjestan da takav istup može donijeti nove progone. Stanivuković u stopu prati svog političkog uzora. Bez ikakve empatije prema žrtvama, optužio je nevladine organizacije i najavio da će se preispitati način njihovog finansiranja. Baš kako je najavio i Milorad Dodik – da će se uskoro obračunati sa novinarima, kritičarima vlasti i nevladinim organizacijama u Republici Srpskoj. Linč subotnje večeri može biti demonstracija na koji način to misle uraditi.
Ako mislite da vas se linč u Banjaluci ne tiče, zato što ne živite tamo ili zato što ste tradicionalni, religiozni, uzorno porodični ili odani vlasti, varate se. Niko nije siguran, jer mjerilo društvenih vrijednosti nalazi se u rukama prevrtljivih osoba, koje lako mijenjaju političke pozicije i svjetonazore. Zbog toga se svakom od nas lako može dogoditi da se, jedne subotnje večeri, bilo koje, odjednom krug ljudi razmakne oko nas i da neko kaže: „Ovaj\ova, nije naš\naša“.
(zurnal.info)