Piše: Saud Grabčanović

Uništenje Crkve bosanske,progon njenih pripadnika i njena obnova

Najpoznatiji i najveći progonitelji i neprijatelji Crkve bosanske i njenih sljedbenika „krstana ili bogumila“ bili su pretposljednji kralj Stjepan Tomaš, kao i njegov sin, posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Lakomisleni bosanski kralj Tomaš, koji je ranije i sam bio bogumil, čiji su otac i majka bili bogumili, odmah po stupanju na prijestolje, uz papinski blagoslov i pomoć, počeo je prvi veliki progon nad Crkvom bosanskom i njenim sljedbenicima. Nakon njegove iznenadne smrti, to je nastavio njegov sin Stjepan Tomašević. Nakon velikih borbi i teških zločina nad civilnim stanovništvom, vojne snage ovog kralja, potpomognute pristiglim krstaškim dobrovoljcima iz evropskih zemalja, uspjele su skoro potpuno uništiti  Crkvu bosansku i njene sljedbenike. Ona je praktično bila skoro potpuno uništena u Bosni, a njeno učenje iskorijenjeno. Njena pastva je dijelom pobijena, dijelom  nasilno prekrštena u katoličanstvo, a dijelom protjerana sa svojih ognjišta. Mnogi su poznati krstjani zarobljeni i poslani u lancima u Rim papi, gdje ih je inkvizicija mučila i ubijala. Dio preživjelih bosanskih krstjana sa ostacima svog crkvenog vođstva, sa gostom Radinom na čelu, sklonio se u Hercegovinu, gdje je vladao njihov zaštitnik, i sam bogumil, herceg Stjepan Vukčić-Kosača. Nakon ovog pogroma bogumili su u Bosanskom kraljevstvu bili brojniji od katolika jedino u Humu (Hercegovini) i nekim istočnim dijelovima Bosne. Ovakvu situaciju su 1463. godine u Bosanskom kraljevstvu zatekle Osmanlije kad su ga, predvođene sultanom Mehmedom II „El Fatihom“, osvojile. Građanski rat kojeg je izazvao maloumni kralj Stjepan Tomašević je na kraju Bosansko kraljevstvo toliko oslabio, da su ga Osmanlije lako zauzele, praktično bez nekog većeg otpora. Najveći dio preostalih bosanskih krstjana-bogumila se vremenom pod osmanskom vlašću islamizirao, a ta je crkva nestala sa pozornice.

Nakon više od 400 godina od nestanka „Crkve bosanske“ sa istorijske scene, u našoj zemlji ta je crkva obnovljena! 15. januara 2002. godine u Tuzli je obnovljena  „Crkva Bosanska“ pod nazivom  „Krstjanska zajednica sa hižom u gradu Tuzli“. Zajednica ima cilj postati značajni pozitivni faktor u društvu Bosne i Hercegovine. Ona želi sarađivati sa svim pojedincima i organizacijama kojima je stalo do unapređivanja istine, pravde i mira među ljudima. Ona želi biti veza među ljudima koji žele u jedinstvu Duha, ispod jednog Boga, po uzoru i učenju Gospoda mesije Isusa, živjeti pobožni i pravedni život, te se truditi da vrijednosti i blagoslovi Božijeg carstva budu realizovani u bosansko-hercegovačkom društvu.

Pojedinačna vjerska pripadnost  bosanskih  banova i kraljeva

 1) Ban Borić:

Ban Borić je bio prvi poznati bosanski ban. Vladao je od 1130. do 1163. kao vazal ugarskog kralja. Od 1154. do 1163. spominje se u pisanim dokumentima. Prema jednim istoričarima Borić je bio slavonski velikaš porijeklom iz okoline Grabarja blizu Slavonskog Broda. Po drugim istroričarima ban Borić je bio lokalni bosanski plemić rodom iz Moštri kod Visokog. Sa Slavonijom je imao vezu  preko posjeda koji je tamo dobio na dar od ugarskog kralja. Borića je na mjesto bosanskog bana postavio ugarski kralj Geza II. Ban Borić se smatra prvim vladarem obnovljene države Bosne čije je ime poznato. Bio je katolik, a to se najbolje vidi po tome što je za pokoj svoje duše ostavio templarskom redu selo Erdel. Ugledni istraživači bosanske istorije smatraju da su Borićevi direktni potomci bili svi kasniji bosanski banovi i kraljevi iz dinastije Kotromanića. Nakon njega Bosnom je neko vrijeme vladala Vizantija.

2) Ban Kulin

Ban Kulin je bio sin bana Borića. On je vladao Bosnom kao ban od 1180. do  1204. Godine, u početku kao vazal vizantijskog cara, a kasnije ugarskog kralja. Nakon kratkog vremena, nekoliko godina nakon bizantskog sloma i slabljenja ugarske moći, ban Kulin se osamostaljuje. Bosna pod njegovom vlašću više nije bila vazalna tvorevina nego je bila država sa punom državnošću. Ban Kulin se s pravom smatra obnoviteljem bosanske države. Kulin je prvo bio katolik, a kada se  u Bosni pojavilo heretičko bogumilsko učenje on je prešao u tu vjeru. Kulin je ostao zabilježen kao mecena i gorljivi sljedbenik tzv. „Crkve bosanske“ ili  bogumilske, kako se  ona još nazivala. To heretičko kršćansko učenje je upravo u doba bana Kulina postalo veoma popularno u Bosni. Ovo je učenje tada bilo prihvaćeno kod većine  bošnjačkog stanovništva, kako kod naroda tako i kod plemstva, pa je i sam ban Kulin sa svojom porodicom prihvatio bogumilsku vjeru.  Septembra 1199. najstariji sin raškog župana Stefana Nemanje Vukan, koji je prihvatio katoličanstvo i imao zvanje „kralj Duklje i Dalmacije“   izvijestio je službeno papu Inocenta III da se „u zemlji Kraljevine Ugarske zvanoj  Bosni“ (in terra regis Ungariae, videlicet Bossina) raširila jeres. Uplašen za sudbinu svog naroda i države pred prijetnjom krstaškim ratom, Kulin je odgovorio i papi i ugarskom kralju Emeriku da je krivo optužen i da je pravi katolik, te da je spreman popraviti ako je što iz neznanja pogriješio. Zbog papine prijetnje velikim krstaškim ratom protiv njegove zemlje i naroda, ban Kulin je 1203. godine organizovao skup na Bilinom Polju kod Zenice, gdje je javno objavio pred papanim izaslanikom Ivanom de Kazamarisom i svjedokom, dubrovačkim arhiđakonom Marinom, svoju punu privrženost katoličkoj crkvi i odrekao se bilo kakve hereze. Tako je naš lukavi ban Kulin  uspio sebe i svoj bošnjački narod za izvjesno vrijeme osloboditi velikih neprilika. Katolička crkva nakon sabora na Bilinom Polju obnovila svoje misije u Bosni, a papinski izaslanik Ivan de Kazamaris je predložio 1203. godine da se u Bosni uspostave tri biskupije, s obzirom na njenu teritorijalnu veličinu. U stvarnosti, Kulin je do kraja života ostao u bogumilskoj vjeri. Svoju tobožnju pravovjernost papi je dokazao izgradnjom  dvije katoličke crkve (jedna od njih bila je u današnjem selu Muhašinovićima kod Visokog). Osim toga, on je  poslao bosanskog biskupa Radogosta u Dubrovnik da ga tamošnji biskup posveti. Za vladavinu Kulina bana, pored političke stabilnosti, vezuje se i značajan privredni razvoj Bosne.

                                                     (Nastaviće se)