Stari zanati u Bijeljini danas su skoro pred izumiranjem, a neki od njih su posve nestali, jer kod mladih ne postoji interesovanje da nastave tradiciju staru stotinama godina. Međutim, da, ipak, postoje i drugačiji primjeri pokazuje priča o porodici Hadžihajdić, koja se kroz tri generacije, tokom skoro sedam decenija, bavi popravkom obuće i kožne galanterije.
Miris kože, ljepila, lagano brujanje mašine, sitni ekseri, guma i plastika dio su svakodnevice majstora Afana i njegovog sina Mirze, koji u njihovoj zanatsko-obućarskoj radnji ,,Šuster” u Bijeljini, vrijedno rade od jutra do mraka.
Afan Hadžihajdić, za ,,Semberija info“ kaže da je sve počelo još davne 1957. godine, kada je njegov otac Faik zaršio obućarski zanat i počeo da se bavi ovim poslom.
-Još kao dijete, sa sedam godina, počeo sam pomagati ocu u radnji. Uporedo sam išao i u školu, završio sam Ekonomsku školu, nakon koje sam završio i Višu PTT školu u Sarajevu. Jedno kraće vrijeme, prije rata, sam radio u pošti, ali sam proveo i pet godina u bivšem bijeljinskom ,,Zenitu”, gdje sam savladao rad u obućarskoj industriji i sa dvadeseti i četiri godine, postao glavni majstor. Međutim, početkom rata, kada sam ostao bez posla u pošti, vratio sam se u radnju kod oca, gdje smo zajedno radili sve do1997. godine, kada se zdravstveno stanje oca naglo pogoršalo i kada je on morao prestati da radi”, prisjeća se Afan i kaže da je te godine preveo obućarsku radnju na sebe i u potpunosti preuzeo posao.
Afan kaže da se od obućarskog zanata može solidno živjeti, ali se mora mnogo raditi i smatra da će obućarski zanat preživjeti, uprkos svemu.
-Jedno vrijeme, dolaskom kineskih radnji na naše tržište i pojavom jeftine obuće, skoro da nismo imali ništa ni popravljati, jer kada se uzme u obzir cijena popravke u odnosu na cijenu obuće, to je onda postajalo besmisleno. Međutim, uprkos nezavidnoj socio-ekonomskoj sitaciji u zemlji, ljudi su ponovo počeli kupovati kvalitetniju obuću”, objašnjava majstor Afan i dodaje da nema pravila kada je riječ o količini posla.
-Posla jednako imamo i zimi i ljeti. Zimi se rade popravke na zimskoj obući, dok tokom ljeta popravljamo patike, na kojima je popravka i znatno zahtjevnija”, ističe majstor Afan.
Kada je riječ o iskustvu sa mušterijama, kaže da se većini njih uvijek žuri, međutim, kako tvrdi, ima slučajeva i da potpuno zaborave doći po svoju obuću.
-Ima obuće koja kod nas stoji i po dvije godine. Nemam dovoljno prostora da bih cipele čuvao godinama, pa poslije nekog dužeg vremena, ako niko nije došao po njih, moramo ih baciti”, kaže Afan Hadžihajdić.
On je svoje bogato znanje i iskustvo u obućarskom zanatu prenio svom sinu Mirzi, koji već sedamnaest godina radi zajedno sa njim.
-Obućarski zanat sam zavolio još kao dijete. Da je kojim slučajem u Bijeljini postojao obućarski zanat, to bih i upisao, ali sam završio Srednju elektrotehničku školu, pa sam se u međuvremenu prekfalifikovao za obućara. To je naša porodična tradicija, ja sam već treća generacija, a ja imam dva sina, pa se nadam da će bar jedan od njih, nastaviti tradiciju”, počinje Mirza svoju priču za ,,Semberija info’’ i naglašava da obućarski posao kao posao, ako se voli nije težak, dok sam kontakt sa mušterijama nekada traži dosta strpljenja.
-Jutros se baš desilo da je u radnju ušao čovjek koji je došao po svoje cipele, ali kaže da je automobil ostavio na cesti i da mu trebaju odmah, a kako da ja od mnoštva cipela u radnji, u trenutku nađem njegove cipele”, priča Mirza i dodaje da je on prema svojim klijentima uvijek nasmijan i ljubazan, što nam je potvrdilo i par njih koje smo zatekli u radnji.
Na naše pitanje da li je sin u zanatskim vještinama nadmašio oca, majstor Afan nam je odgovorio da jeste, jer je Mirza u radnju uveo i neke nove djelatnosti poput izrade ključeva.
-U početku smo samo radili obične ključeve, ali sada sam ponudu obogatio i izradom auto-kodiranih ključeva i njihovom popravkom. U svakom poslu, pa i u ovom, potrebno je ići u korak sa savremenim tehnologijama”, rekao je na kraju ovog razgovora Mirza Hadžihajdić, a mladima poručio da je potrebno da se malo više okrenu ka učenju zanata, jer ne mogu, kako kaže svi biti direktori.
-Lijepo je kada se nešto stvara sopstvenim rukama, a zanati postaju i sve cjenjeniji i sve više, zlata vrijede’’, poručuje na kraju ovaj mladi, a vrlo iskusni majstor svog zanata.
(Semberija info)